C. S. Lewis o mašti

C. S. Lewis (29. studenoga 1898. – 22. studenoga 1963.) poznat je po svojemu književnom, znanstvenom i apologetskom radu. Većina njegova književnoga stvaralaštva nastala je nakon njegova obraćenja, čime je došlo do promjene u svjetonazoru. Lewisova autobiografija Iznenađen radošću (Surprised by Joy, 1955) služi kao svjedočanstvo o njegovim nutarnjim previranjima. U ovome je radu cilj istaknuti dvije važne osobe koje su utjecale na Lewisovo obraćenje te time i na njegovo poimanje mašte, Owena Barfielda i Gilberta Keitha Chestertona, iako je sigurno da su oni samo istaknuti primjeri u čitavu spletu utjecaja. U raspravi s Owenom Barfieldom očituje se kako je Lewis razvijao poimanje mašte u filozofskome smislu. Barfield je raspravi pristupio s antropozofijskoga polazišta pokušavajući navesti svojega prijatelja da ga prihvati. Iako Barfield nije u tome uspio, poljuljao je Lewisov materijalistički svjetonazor. Lewis se tako morao odmaknuti od realističkoga (materijalističkoga) pristupa stvarnosti, koji za njega već dugo nije bio zadovoljavajuć. Mašta mu je bila izrazito važna, ali nije ju nikako uspio pomiriti s razumom, koji je za njega bio način na koji se dolazi do istine. Čitajući Chestertona, Lewis će uspjeti spojiti razum i maštu kao jednako vrijedna polazišta za shvaćanje svijeta i njegovo tumačenje. U ovome se radu na temelju usporedbe Lewisovih ideja i poglavlja „Luđak“ iz Pravovjerja (Orthodoxy, 1908) G. K. Chestertona uočava poticaj Chestertonova teksta da Lewis preispita svoja stajališta, da se obrati na kršćanstvo te tako maštu stavi na mjesto koje joj pripada.