Hrvatski jezik u Hrvatskome saboru

Govorenje u Saboru ili Parlamentu javno je govorenje i kao takvo mjeri se drukčijim mjerilima nego privatno govorenje. U njemu je povećana odgovornost izgovorene zastupničke riječi u »istinitosti i djelotvornosti, u društvenoj korisnosti i opravdanosti, u toleranciji i etici, u estetici i govorno-jezičnoj ispravnosti te u kulturi uopće« (Škarić, 2000: 9). Kako općenito u javnosti, tako i u Hrvatskome saboru govornik ne govori samo u svoje ime, već i u ime svojih birača, zastupa nekoga ili govori kao član neke skupine. Zbog svega toga odgovoran je prema kolektivu koji predstavlja, i to treba pokazati svojim istupima i u sadržajnome i u izvedbenome smislu.Autorice su svoje zanimanje usmjerile na izvedbenu razinu, točnije govorno-jezični iskaz hrvatskih saborskih zastupnika. Kako se istraživanje provodilo u povodu 170. godišnjice prvoga zastupničkog govora na hrvatskome jeziku, u radu se analiziraju odstupanja u govorno-jezičnome iskazu zastupnika 7. saziva Hrvatskoga sabora. Kao javni govornici, bez obzira na svoje podrijetlo ili stupanj obrazovanja, zastupnici bi trebali biti jezično kompetentni i biti primjerom uzorne uporabe hrvatskoga standardnog jezika. U tome pogledu, autorice popisuju i opisuju odstupanja 50-ero saborskih govornika od hrvatskoga standardnog jezika u jedanaest sati rasprave o nekoliko prijedloga zakona, i to na svim jezičnim razinama: fonetsko-fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, leksičkoj, sintaktičkoj i stilističkoj. U drugome dijelu istraživanja izdvojeni su zanimljiviji primjeri odstupanja u zastupničkim iskazima. Posebna je pozornost u analizi posvećena odstupanjima u govorno-jezičnim iskazima saborskih zastupnika na fonetsko-fonološkoj i leksičkoj jezičnoj razini.