Smrt Clydea Griffithsa - kraj pikara?

Abstract

Ovaj članak je sedmo, zaključno poglavlje studije "Druga Lazorova smrt, Država New York". On počinje psihologijskim osvrtom na posljednja poglavlja romana Američka tragedija Theodora Dreisera , kojih sadržaj donosi jedan tanatološki problem (osuda na smrt). U nastavku autor pokušava sontološkog stajališta govoriti o višem značenju smrti Clydea Griffithsa, koje uključuje problem evolucije strukture romana pikarske tematike. Američka kritika često, i dandanas, polazi od teze da je u Novom svijetu, ovakva tematika periferna pojava, da je uglavnom riječ o topical adaptations evropskog pikarizma: social climbers, parvenus, nemaju, navodno, esencijalni vitalitet španjolskih prototipova. Clyde je, međutim, utjelovljenje pikarske ambicije. On nije usamljem,prate ga, naročito nakon Prvog svjetskog rata, likovi bildungsromana american style (Farrell, Fitzgerald...). Smrt te likove čini (Clydeova posebno, jer je prerana) sličnim usavršenim tipovima pikarâ, "lovaca na sreću", iz vremena europskog romantizma (Stendhal, Balzac). Stoga ova interpretacija tu činjenicu - smrt - uzima kao presudnu, jer u njoj vidi nužnost odustajanja od nekih konstitutivnih čimbenika prave pikarske priče. U prvom redu to je zamjena ja- on-formom. Autor, dakle, smatra da je treća osoba, on, epistemološko pitanje evolucije estetske prakse tog tipa romana. On također, u raspadu romaneskne fenomenologije pikarske ambicije, nalazi dva razorna elementa: modifikaciju smisla "američkog mita" i personalizaciju sadržaja kojim dominira američka agonized conscience. Drugim riječima, želja, da se upozna i afirmira sebe pred samim sobom, postaje važnijom od one za užitkom u društvenoj moći. Stoga se pomna rekonstrukcija originalne španjolske matrice S. Bellowa (The Adventures of Augie March, 1953) doima kao parodija pikara i pikarske ambicije. Autor zaključuje da su za smrt pikara i propast pikarske želje "kriva" tri sidra na brodu, amblemu pikara: nada u kraljevstvo mašte, ufanje u svemoć novca, vjera u Boga... Posljednji sati Clydea Griffithsa o tome govore izravno.