Izbjeglička i migracijska kriza u Europskoj uniji – zaštita prava na pristup teritoriju ili zaštita teritorija

Abstract

Izbjeglička i migracijska kriza koja je svoj vrhunac doživjela 2015. godine u Europskoj uniji, stavila je pred Republiku Hrvatsku brojne sigurnosne izazove, a samim time i pravne/normativne izazove u smislu pravne regulative upravljanja takvom krizom. Relacija odnosa između zaštite prava izbjeglica kada pristupe teritoriju i zaštite teritorija zasigurno je utjecala na (javne) politike Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska), a brojna "kršenja" ljudskih prava pala su u drugi plan iz razloga zaštite drugih prava. Suverenost i zaštita teritorija primarna je potreba svakog društva i svakog značenja državnosti, no znači li to da se taj cilj treba ostvariti pod svaku cijenu i s kojim posljedicama, odnosno u kauzalnoj vezi izbjegličke krize i zaštite teritorija/granica što ima nadnacionalnu važnost? Status izbjeglice sadrži brojna prava koja su zaštićena na međunarodnoj razini Konvencijom o statusu izbjeglica. Upravo takve činjenice prihvaćanja međunarodnopravnih obveza Republike Hrvatske postavljaju ključno pitanje stvaraju li i u kojoj mjeri međunarodnopravne obveze Hrvatske prema izbjeglicama nacionalni ili europski sigurnosni izazov. Migranti, koji su se priključili izbjegličkom valu 2015. godine, nisu nositelji prava na azil i moraju poštovati postavljena europska rješenja za zakonit ulazak i boravak u Uniji. Upravo razlikovanje migranata od izbjeglica u navedenoj krizi bio je najveći problem koji je stvorio brojne opasnosti i izazove za države članice, posebice pogranične države poput Hrvatske. Stoga će se u ovom članku analizirati pravo na azil i pristup sustavu azila u odnosu na prava država članica da zaštite svoj teritorij iz razloga nacionalne sigurnosti na primjeru Hrvatske.