Neformalno sporazumijevanje nakon započinjanja rasprave u kaznenom postupku: iskustva praktičara i teorijska analiza

Abstract

Zakonom o kaznenom postupku predviđeni su različiti konsenzualni oblici postupanja, uključujući i odredbe čl. 417.a st. 6. i 7. ZKP-a, kojima se ograničavaju ovlasti suda u odmjeravanju kazne za slučaj da se okrivljenik suglasi s kaznenopravnom sankcijom koju je predložio državni odvjetnik. Provedeno istraživanje pokazalo je da se ta odredba u praksi shvaća ekstenzivno, kao oslonac za neformalno sporazumijevanje stranaka prije očitovanja o krivnji, ali i da se i nakon očitovanja o krivnji u praksi nerijetko nastavljaju različiti oblici bilateralnih i trilateralnih dogovaranja o konačnom ishodu kaznenog postupka. U navedenom su istraživanju izloženi i analizirani stavovi i iskustva domaćih pravnih praktičara o toj problematici, s ciljem da se dozna u kojoj su mjeri prisutni i na koji se način u praksi manifestiraju različiti oblici neformalnog sporazumijevanja. Kako bi se dobiveni rezultati bolje razumjeli, u početnom su dijelu rada iznesena teorijska razmatranja o neformalnom sporazumijevanju s aspekta temeljnih načela kaznenog postupka. U tom su dijelu autori iznijeli i argumentirali svoje mišljenje o tome koji su oblici neformalnog sporazumijevanja pravno prihvatljivi i pod kojim uvjetima. U zaključku su rezimirani rezultati istraživanja te se uputilo na određene konceptualne manjkavosti hrvatskog kaznenog procesnog zakonodavstva i prakse.