Božja pravednost

Abstract

Svrha ovoga članka jest pružiti uvid u to do koje mjere naše poimanje koncepta dikaiosyne theou oblikuje način na koji sebe poimamo kao kršćane, koji predstavljaju Tijelo Kristovo i žive u svetosti. Pod snažnim utjecajem Poslanice Rimljanima razumijemo svetost kao življenje u pravilnom odnosu s Bogom, a pravednost kao praktičnu posljedicu tog odnosa. Svetost, kao unutarnja Božja priroda, očituje se kao Božja pravednost, koja se pak ostvaruje kroz Božje spasiteljsko djelovanje. Međutim, u svjetlu Krista i Njegove žrtvene smrti te uskrsnuća, relacijske i eshatološke dimenzije koncepta dikaiosyne theou nameću se kao presudne. Ovaj koncept stoji u samom središtu Pavlova evanđelja i pretpostavlja više slojeva značenja, a prije svega Božje otkupiteljsko i spasiteljsko djelovanje, ali također i Božju zavjetnu vjernost te restorativnu pravdu koja je dostupna svakome. Šira se perspektiva koncepta dikaiosyne theou otvara putem Isusove odanosti i poslušnosti Ocu pri ispunjavanju konačne svrhe spasenja. Za nas to znači život koji podrazumijeva trajnu transformaciju na sliku Boga i samoostvarenje kroz odnos s Njim te s bližnjima u eshatološkoj perspektivi. Kršćanska je etika duboko ukorijenjena u konceptu dikaiosyne theou, a kršćanski način života predstavlja njegov nezaobilazni praktični izričaj. Ljudi koji žive u autentičnoj kršćanskoj zajednici obilježeni su Božjom pravednošću koja se izražava kao kolektivna agape, pri čemu su progresivno preobražavani prisutnošću i djelovanjem Duha Svetoga te svjesno uranjaju u kontinuirani proces otkrivanja uvijek novih mogućnosti afirmiranja Božje pravednosti. Stoga, kršćanska je vjerska zajednica po svojoj naravi nužno inkluzivna.