Tjeskoba kao mogućnost čovjekova samoozbiljenja

Abstract

Nakana je priloga izložiti pojam tjeskobe nadahnut suvremenim filozofijskim nacrtima, osobito egzistencijalnim filozofijama kršćanskog nadahnuća Sørena Kierkegaarda i Paula Tillicha. Tjeskoba o kojoj je ovdje riječ nije »stvar« psihopatologije, već je radije egzistencijalna i ontološka u svojoj naravi. Ona stalno prijeti čovjeku kao trajno prisutna mogućnost smrti i neuspjeha. Čovjek je stoga ne može dokinuti, već ona, ispravno usvojena, u konačnici predstavlja njegovu autentičnu mogućnost samoozbiljena. Izvor je ontološke tjeskobe u čovjekovoj »konačnosti« mišljenoj kao jednoj od temeljnih »komponenti« ljudske egzistencije. Kod spomenute dvojice filozofa upravo tako mišljena tjeskoba predstavlja središnje antropologijsko učenje: ona je stanje u kojem postajemo svjesni mogućnosti vlastitog nebitka. No, svijest o nebitku implicira i pitanje o bitku, odnosno, onoj moći koje daje svemu što jest da jest i koja se u svemu što jest naslućuje. Time nam tjeskoba otvara pitanje o onoj zbilji koju tradicionalna filozofija kao i kršćanska teologija nazivaju Bogom.