Od perja na vjetru do perja u jastuku i natrag

Abstract

Mudrost je iskonski, usmeni i napredni božanski dar ponuđen svim ljudima. Međutim, u antičkom poimanju povijesti Bliskoga istoka dogodio se diskontinuitet ili prekid fluktuacije i napretka mudrosti. Općim potopom sveopća mudrost je reducirana, tj. segmentirana sa širokopojasne usmene na uskopojasnu pismenu pa posljedično s masovne na pojedinačnu predaju. Tako mudrost do potopa nije više ista kao i mudrost poslije potopa. Biblija ne slijedi vijerno tu istočnu, to nije mezopotamsku matricu. Ono što antička istočna literatura pridaje Zijasudri, Utnapištimu, Atrahazisu pa kasnije i grčkome Ksisoterosu, Biblija ne iskazuje svojem prvosavezni kom protagonistu Noi nego novosavezni kom Mojsiju. Prema biblijskom nauku, Mojsije je taj, a ne Noa, koji je izravno primio tajne božanske mudrosti i koje je pohranio pa prema tomu i segregirao u pisanom Zakonu. Karakter pisanog Zakona je pismenost koja se nikako nije mogla ticati svih. Prvotno vezana za Mojsija i Arona prešla je na ostalo svećenstvo, a kasnije na kraljeve te druge izvrsnike u narodu. Time je mudrost, kao božanski dar, postala isključivo karakteristika društvene elite. Kako bi se uravnotežio odnos između božanske mudrosti i ljudske prirode, sveti pisci uvode termin »strah Gospodnji«. Samo onaj koji je u sebi odgojio strah Gospodnji može posjedovati i božansku mudrost. Takvim potezom, biblijski su pisci izuzeli mnoge uglednike iz izvorišta božanske mudrosti, otvaraju i vrata, ponudu i pristup mudrosti svima drugima koje krasi epitet (…) - »poniznost«.