Rasprava o prirodi i slovopisu veličanstvenoga jezika hrvatskoga

Abstract

Frano Marija Appendini dubrovački je Talijan, još jedan u nizu onih koji su hrvatski jezik htjeli opisati i time usustaviti. Odmah nakon dolaska Dubrovačke Republike pod francusku vlast, na talijanskome je jeziku 1808. godine izdao gramatiku hrvatskoga jezika, tad nazvanoga ilirskim: Grammatica della lingua illirica kako bi svijet upoznao s najsavršenijim jezikom od svih na svijetu. Prethodile su mu druge štokavske gramatike (Kašićeva, Della Bellina, Tadijanovićeva, Reljkovićeva, Lanosovićeva, Jurinova i Voltićeva), pa je imao prilike birati uzore, a izabrao je Kašića i Della Bellu. Prvo izdanje Gramatike ima 360 stranica. Podijeljena je u dva dijela, a najveća joj vrijednost leži u najopširnijoj dopreporodnoj sintaksi. Bila je predmetom prijepora – kritika i pohvala suvremenika, a kao jezični je priručnik popularna bila barem četrdesetak godina. U radu se opisuje Appendinijevo poimanje hrvatskoga jezika i predstavljanje njegova slovopisa. Autor Gramatike opisao je hrvatski izgovor vrlo detaljno, uhom Talijana. Pritom je pokušavao uzeti u obzir višestrukosti dijalektnih ostvaraja talijanskoga jezika (venecijanski, rimski) i hrvatskoga jezika (dubrovački, bosanski, dalmatinski, istarski i kajkavski) – kako po pitanju izgovora tako i po pitanju slovopisa. Appendinijevo tumačenje slovopisnih pitanja bilo je relevantno znajući da je bio na čelu povjerenstva koje je imalo za zadatak urediti grafijsko pitanje, a sastavljeno je na poticaj austrijske Pokrajinske vlade, 1820. godine u Zadru.