Narav otvorena nadnaravi

Abstract

U kontekstu obrata u vrednovanju naravi i nadnaravi u XIII. stoljeću misao Tome Akvinskoga o naravi kao otvorenoj nadnaravi prihvaćena je kao katoličko poimanje naravi. Cilj je ovoga rada ukazati na specifičnost Akvinčeva poimanja naravi, odnosno utvrditi značenje i važnost obilježja otvorenosti u sintagmi narav otvorena nadnaravi. U tu svrhu potrebno je razumjeti obilježja grčkog poimanja physis-a, a zatim i Aristotelovo poimanje naravi i težnje (grč. orexis). Ti uvidi pomažu razumjeti na koji se način Akvinčevo poimanje težnje (lat. appetitus ili inclinatio), a posljedično i naravi same, razlikovalo od Aristotelova. Usporedbom Aristotelovih i Akvinčevih poimanja naravi i težnje utvrđeno je da je Akvinac appetitus razumio kao začetak i sastavnicu dinamičnog odnosa naravi i nadnaravi koje tvore jedinstvenu cjelinu. U toj cjelini narav nije samo izvor promjene nego je raspoloživa primiti djelovanje vanjskog uzroka, a težnja se ne očituje samo kao neki pokret i usmjerenost nego i kao otvorenost (lat. dispositio) koja otkriva kakvo biće jest i predstavlja ontološki korijen srodnosti naravi u nadnaravi.