Palež pulskoga Narodnog doma 14. VII. 1920. ili kako je otvorena fašistička Pandorina kutija

U radu se kroz konzultaciju arhivskoga i novinskoga gradiva razmatraju i analiziraju politička zbivanja na istočnoj obali Jadrana koja su kulminirala fašističkim paljenjem tršćanskoga (13. VII. 1920.) i pulskoga (14. VII. 1920.) Narodnoga doma te napadom na pulski Klub socijalističke mladeži i odvjetničke urede Mirka Vratovića i Ive Zuccona (16. VII. 1920.). Fokus rada je, nakon kraćega povijesnoga pregleda djelovanja Narodnoga doma, posebno usmjeren rekonstrukciji tih pulskih incidenata, uloge fašista u neredima, pozicioniranju lokalnih civilnih vlasti (civilnoga komesara i vicekvestora tijekom i nakon nasilne epizode), medijskom diskursu (agitaciji istarskih novina, kao i onih s prostora Kraljevine Italije) te, u konačnici, reakciji talijanskih parlamentaraca socijalista. Blaga reakcija pa i direktno sudjelovanje pripadnika službi javnoga reda i mira te vojske u neredima, nevjerodostojni izvještaji lokalnih civilnih vlasti i tiskanih medija o pitanju involviranosti osoba, kao i samoga tijeka napada, jasno su naznačili politiku negiranja prava na očuvanje hrvatske kulture i nacionalnoga identiteta uopće. Paljenjem Dom(ov)a, čime se u svom govoru u pulskom kazalištu pohvalio i sam Benito Mussolini (21. IX. 1920.), uništeno je kulturno, gospodarsko i političko, tada već simbolično, sjedište pulskih Hrvata, a spaljivanjem više tisuća knjiga tamošnje Javne pučke knjižnice počinjen je kulturocid, koji će u povijesti ostati zapisan kao jedna od prvih fašističkih lomača u Europi. Time je jasno naznačena politika koja će se u Istri početi provoditi i prije službena dolaska na vlast fašista u listopadu 1922., prvenstveno u pogledu nasilne asimilacije tzv. „inorodaca“ (Hrvata i Slovenaca).