Stari Grad na otoku Hvaru u hrvatskom narodnom preporodu – upravne strukture i politički život

Uvodno se definira propast Mletačke Republike 1797., prva austrijska (1797. – 1806.) i francuska uprava (1806. – 1813.) nakon koje mletački posjedi (Mletačka Dalmacija i Boka kotorska) te nekadašnja Dubrovačka Republika dolaze u vlast Habsburške Monarhije koja formira upravnu jedinicu – Kraljevinu Dalmaciju, izravno podvrgnutu Beču. Slijedi prikaz ustrojstva uprave i sudstva, političkih prilika do 1848. i 1861. kada se putem Dalmatinskog sabora uvode elementi parlamentarne demokracije i lokalne samouprave. kao i rezultati saborskih i općinskih izbora. Do pada Bachova neoapsolutizma 1861. općine nisu izbornopredstavničke ustanove. Nastaju dvije političke opcije, jedna se protivi ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, traži talijanski jezik kao službeni, ističući isprva slavo-dalmatinski, a kasnije talijanski identitet (talijanaši, autonomaši). Nasuprot njima, dio građanstva, pretežito pučkog podrijetla, afirmira hrvatski identitet, traži sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, te uvođenje hrvatskog jezika u upravu, sudstvo, školstvo (narodnjaci, aneksionisti). Beč podupire autonomaše, ne želeći hrvatsku nacionalnu i državnu integraciju. Narodnjaci zbog izbornog sustava gube izbore za Dalmatinski sabor 1861. i 1864. godine, ali pobjeđuju na prvim općinskim izborima 1865. – 1868., a 1870. i na izborima za Sabor. U trećem dijelu obrađuju se specifičnosti Starog Grada u kojem se afirmacija narodnjaka odvija sporije. Stari Grad je od 1823. općina, dio kotara Hvar, a od 1852. sjedište kotarskog suda. Ugled mjesnih liječnika autonomaša (Gazzari i Nisiteo) poveo je mlađu generaciju hrvatskih pučana u njihov tabor, iako neki od vodećih narodnjaka podrijetlo vode iz Starog Grada (Vranković, Biankini i Ljubić). Narodnjaci pobjeđuju 1887. kada se afirmirala sljedeća generacija hrvatske inteligencije, sinova težaka, ribara i pomoraca ojačala razvojem gospodarstva – vinske trgovine i pomorstva u drugoj polovici 19. stoljeća.