„Čovjek koji je početkom 18. stoljeća pobožno živio“. Prinos biografiji Petra Antuna Gausa (1646. – 1716.), pićanskoga biskupa

Pićanskom se biskupu Petru Antunu Gausu u dosadašnjoj historiografiji pridavalo malo pozornosti. Razlog tomu je zacijelo skromna sačuvanost dokumenata za razdoblje njegova biskupovanja. Njegova oporuka i kodicil jedini su sačuvani Gausovi opsežniji osobni dokumenti. Rođen je 1646. u riječkoj plemićkoj obitelji kao najstariji sin. Najizglednije je da se školovao kod isusovaca u rodnome gradu, da bi potom nastavio studije do akademskoga stupnja doktora teologije. Bio je župnik u Bolzanu, a potom od 1679. župnik u Rijeci. Tu će iste godine postati kanonik, natpop te od 1683. arhiđakon i vanjski vikar pulskoga biskupa za Riječki arhiđakonat. Za pićanskoga biskupa izabran je 1691., a od pape je potvrđen 9. ožujka 1693. godine. Redovito je izvještavao Svetu Stolicu o stanju na području Pićanske biskupije. Pridržavao se propisa i u pogledu obavljanja dužnosti pastoralnih vizitacija. U biskupskom poslanju podjeljivanja svetih redova djelovao je ukupno 114 puta. Prihodi same biskupije, koja je brojila od oko 4000 do oko 6000 duša tijekom njegova upravljanja, bili su toliko mali da je s njima mogao preživjeti svega nekoliko mjeseci. Zbog svoje će bolesti 1713. dobiti koadjutora u osobi Jurja Franje Ksaverskog Marottija. U privatnom je životu bio posebno blizak sa svojim bratom Ivanom Karlom, što se očitovalo kroz biskupovo pokriće troškova bratova liječenja i njegovih brojnih dugova. Školovao je i dva njegova sina, jednoga do stupnja doktora znanosti u Padovi. Naročito je bio vezan za nećaka Ksavera Gausa kojem je izvjesno omogućio prestižno školovanje, a i oporučno mu je ostavio zamjetan imetak. Kao glavnu nasljednicu, a zapravo osobu zaduženu da podijeli u nabožne svrhe svu preostalu imovinu, odredio je svoju sestru Viktoriju Tudorović. Osobito je bio povezan s Rijekom, gradom svojega rođenja, u kojem su bile smještene sve njegove nekretnine. Biskup Gaus je bio osoba izrazite pobožnosti i empatije. Naime, oporučno je naručio nekoliko tisuća misa za spas vlastite duše, duša nekih drugih osoba te novac za pomoć siromasima. Umro je u Pićnu 22. travnja 1716., a sahranjen je ispred glavnoga oltara pićanske katedrale u biskupskoj grobnici, u kojoj je njegov leš pronađen 1811. navodno u neraspadnutom stanju.