Un-learn, de-grow, un-war

života u epohi antropocena, ili pak kako bismo imaginirali život u postantropocenu, motivirani su dvama temeljnim pojmovima: degrowth i unlearn. Dok je prvi nedavno (i pomalo nespretno) preveden kao „odrast”, drugi pojam uvriježen je u hrvatskom jeziku: „odučiti”. Ti pojmovi koji označavaju zaustavljanje, pa i mogućnost reverzibilnosti nekog procesa, baza su za modus operandi koji treba pokrenuti kako bi se zaustavila bezumna trka za profitom, ukorijenjena u mitologijama o povezanosti rasta proizvodnje i bruto nacionalnog dohotka s neizbježnim rastom potrošnje fosilnih goriva te navodnim boljitkom svakog pojedinca koji pristaje na takvu trku. Dok voze svoja motorna vozila koja bezočno gutaju benzin na svoja udaljena radna mjesta, pripadnici globalne srednje klase i tehnokracije svjesno zanemaruju činjenicu da globalne biopolitike „operiraju kao strateška igra u kojoj je princip rata asimiliran u samu potku društveno-ekonomskih i kulturnih mreža biopolitičkih odnosa”.1 Takvi biopolitički odnosi uvjetuju stanje „krajolika koje podrazumijeva stalno pokretanje zemlje i ostalih prirodnih resursa u vojne svrhe”, 2 to je sam „etos rata”, 3 odnosno „poredak običaja, civilizacije, misli, koji afirmiše rat, ne samo kao sredstvo jedne politike, nego i kao konsupstancijalni cilj ispoljavanja suverenosti, koji jedini ima izuzetno pravo”.4 → • Armina Pilav, Un-war prostor, Galerija Greta, Zagreb, 25. veljače – 2. ožujka 2019. DOI: 10.31664/zu.2019.104.12