Zanaglasne dužine u osječkom govoru

Abstract

Jedno je od nestabilnih mjesta hrvatske ortoepske norme naglasni sustav i u okviru njega izgovor/ostvaraj zanaglasnih dužina. Novija istraživanja hrvatskoga govora pokazuju da u mnogim hrvatskim urbanim govorima nestaje razlikovanje (ili ga i nema) dugih i kratkih zanaglasnih slogova te da je reduciranje dužina prisutno i u govorima s novoštokavskim četveronaglasnim sustavom (Pletikos Olof 2013). Ta se pojava često objašnjava posljedicom obilježenosti i niskog stupnja poželjnosti ostvarivanja zanaglasnih dužina među govornicima hrvatskog jezika (Škarić i Lazić 2002). Budući da standardna norma treba određivati ono što je stilski neutralno i neobilježeno, jezikoslovci u tom segmentu prešutno prihvaćaju odmak od propisa. U svjetlu proučavanja hrvatskih urbanih govora cilj je rada opisati ostvaraje zanaglasnih dužina u osječkom govoru (posebice u paradigmi imenica e‑vrste, u nekim sufiksima te u prezentu glagola i određenim oblicima pridjeva) te ih usporediti s ostvarajem modelskoga govornika hrvatskoga standarda kada namjerno izgovara i ne izgovara zanaglasne dužine, čije vrijednosti trajanja uzimamo kao referentne vrijednosti za kategorije dugi i kratki. Dosadašnja su istraživanja pokazala da se u Osijeku, čiji govor pripada novoštokavskom četveronaglasnom sustavu, najčešće gube dužine koje nisu neposredno iza uzlaznih naglasaka te da slabe (ali se najčešće ne gube) i dužine iza uzlaznih naglasaka, osobito iza dugouzlaznog (Benić 2007), no ne postoji sustavniji opis zanaglasnih dužina u navedenim kategorijama riječi. Istraživanje se temelji na analizi govora Osječana koji su čitali rečenice zasićene riječima s očekivanim dužinama. Rezultati su pokazali da u osječkom govoru postoji tendencija reduciranja zanaglasnih dužina u pojedinim oblicima, ali rjeđe iza uzlaznih naglasaka.