Cijepljenje protiv COVID-a 19 između čina ljubavi i priziva savjesti

Abstract

Sloboda savjesti počiva na dostojanstvu čovjeka a štiti pojedinca od izvanjskog određivanja njegove volje. Ta bi sloboda bila besmislena kada se ne bi mogla u konkretnom životu i praktično ostvarivati. Papa Franjo je cijepljenje nazvao činom ljubavi. Smjestivši ga u širi kontekst zapovijedi ljubavi, je li tom činu nelegitimno oduzeo mogućnost prava priziva na prigovor savjesti? Ne oduzima li sama javna vlast tu mogućnost i pravo nametanjem obveze cijepljenja? Premda zbog inherentne složenosti tema možda čak i ne dopušta jasna i uokvirena definiranja, ipak itekako zahtijeva određeno preciziranje. Naime, ako je u pitanju priziv savjesti iz vjerskih motiva nužno je vidjeti postoje li teološki razlozi na koje se ti motivi pozivaju. U tu svrhu, u prvom dijelu članak objašnjava povezanost čina ljubavi i priziva savjesti, precizirajući dodatno njihovu unutarnju vezu u kontekstu moralnog načela suradnje u zlu. Budući da se iz tog djela cijepljenje kristalizira kao oblik moralne obveze, drugi dio članka objašnjava može li se ta moralna obveza pravno sankcionirati, odnosno može li postati dužnost. Ovaj dio upozorava i na eventualne rizike nesavjesnog priziva na prigovor savjesti. Na kraju se donose zaključne misli o samoj savjesti, nužne za ispravnije shvaćanje tog fenomena putem kojega čovjek doduše jest doveden pred teški napor promišljanja, ali napor zahvaljujući kojemu ulazi u prostor nepojmljive, neizrecive i neprocjenjive slobode.