Stabilnost i/ili promjene? Povjerenje u institucije u Hrvatskoj od 1999. do 2020.

Abstract

U radu se, na temelju podataka prikupljenih u istraživanjima koja je u osam vremenskih točaka u proteklih dvadeset godina na reprezentativnom uzorku hrvatskih građana proveo Fakultet političkih znanosti, analizira stanje institucionalnog povjerenja u Hrvatskoj. Oslanjajući se na teorijske koncepte Davida Eastona i Pippe Norris te uvažavajući prethodne studije o institucionalnom povjerenju u Hrvatskoj, rad donosi i neke nove elemente. Dok većina prethodnih radova obuhvaća najviše tri točke mjerenja u kratkom vremenskom rasponu i analizi latentne strukture institucionalnog povjerenja pristupa kroz eksploratorni pristup, ovaj se rad temelji na analizi osam vremenskih točaka i analizira prikladnost postojećih teorijskih modela. Usto, analiza fluktuacija u razinama institucionalnog povjerenja temelji se na utvrđivanju invarijantnosti mjerenja, što je važan metodološki doprinos rada. Osnovni rezultati studije mogu se podijeliti u tri grupe. Prvo, na deskriptivnoj razini utvrdili smo da je povjerenje građana u pojedine institucije najčešće ispod srednje vrijednosti na ljestvici od 1 do 5, osim u slučajevima vojske i policije. Drugo, analiza pokazuje da hrvatski građani razlikuju dva tipa institucionalnog povjerenja – povjerenje u predstavničke institucije i povjerenje u institucije sigurnosti. Treće, analiza je pokazala kako se u razdoblju od 1999. do 2020. povjerenje građana u predstavničke institucije smanjilo, dok je povjerenje u institucije sigurnosti ostalo izrazito stabilno. Na temelju toga moguće je izvesti dva važna zaključka. Ponajprije, korištenje invarijantnosti mjerenja trebalo bi postati standardom za buduća istraživanja povjerenja u kojima se uspoređuju različite vremenske točke. Potom, niska razina povjerenja u predstavničke institucije sugerira otuđenost građana od tih institucija i predstavlja problem funkcioniranju predstavničke demokracije u Hrvatskoj.