Zbrinjavanje radioaktivnog otpada nakon medicinske dijagnostike i terapije

Abstract

Apsorpcija ionizirajućeg zračenja u organizmu izaziva ionizaciju ili ekscitaciju molekula. Energija oslobođena tom ionizacijom dovodi do kemijskih promjena, prilikom čega se stvaraju slobodni radikali koji mogu uzrokovati ireverzibilna oštećenja molekula koje su esencijalne za biološko funkcioniranje stanice. Na takav način nastaju biokemijske (metaboličke) promjene, posljedica čega mogu biti fiziološka ili morfološka oštećenja i/ili mutacije stanice koje primarno djeluju na jezgru, ali i na druge stanične dijelove. Oštećenja stanice očituju se usporenjem stanične diobe, staničnom smrću ili preobrazbom u zloćudne stanice. Različite dijagnostičke metode koje se primjenjuju u medicini, poput rendgena (RTG), kompjutorizirane tomografije (CT) i scintigrafije pored svojeg pozitivnog, nažalost, imaju i negativan utjecaj na zdravlje čovjeka. Pozitivan utjecaj očituje se u brzoj i točnoj dijagnostici koja je neophodna pri liječenju mnogih bolesti, a negativan u tome što su ljudi izloženi tim dijagnostičkim metodama istovremeno izloženi i određenoj dozi zračenja koja se emitira njihovom primjenom i koja posljedično može dovesti do karcinoma. Osim toga, primjenom radionuklida u dijagnostičke i terapijske svrhe stvara se medicinski otpad koji je radioaktivan te potencijalno opasan. Stoga je potrebno prikladno zbrinjavanje medicinskog radioaktivnog otpada kako bi se na taj način osigurala zaštita zdravlja ljudi i okoliša od radijacije. Pri zbrinjavanju radioaktivnog otpada moraju se jasno definirati ciljevi tog postupka, osigurati zakonodavni okvir, raspodjela odgovornosti između nadležnih institucija, financijska sredstva te odgovarajući broj ljudi zadužen za ispunjavanje navedenog zadatka.