Pikettyjevo shvaćanje ideologije i implikacije „pasivne revolucije“

Abstract

Autori istražuju Pikettyjevo shvaćanje ideologije na temelju njegove knjige „Kapital i ideologija“ (2020). Pokazuje se da on ideologiju shvaća kao samostalnu silu u povijesti. Osnovna je teza članka da kod Pikettyja nema kritičke političke teorije „prijelaznog razdoblja“ pa ne može uvjerljivo objasniti zašto kriza „hiperkapitalističke ideologije“ od 2008. naovamo ne vodi izravno u političku i ideologijsku transformaciju kojoj se nada (tzv. „participativni socijalizam). To se može razjasniti Gramscijevim shvaćanjem krize i pasivne revolucije. Pokazuje se da „transformizam“ (Gramsci) u krizi kapitalizma obnavlja osnovni konsenzus, ali da donja i niža srednja klasa nemaju previše utjecaja na „reorganizaciju države“. Zapravo te su klase danas više potaknute da sudjeluju u „platformskom populizmu“ (Morozov), nego u Pikettyjevom projektu stvaranja deliberativne „pravedne demokracije“. Taj populizam nastoji demokratizirati (a zapravo komercijalizirati) što je više moguće područja ljudskog djelovanja. S druge strane, postoje znakovi da će mainstream ljevica ići tragom onoga što Gramsci naziva (progresivni) cezarizam. Posrijedi je „polemičko- ideologijska formula“ kojoj treba, prije svega, politička akcija kako bi se iznova postigla „minimalna društvena homogenost“ (Monod) kao pretpostavka održivije demokracije. Autori pokazuju da ipak ima dokaza da je Pikettyjevo shvaćanje ideologije primjenjivo u suvremenoj politici.