Sekundarna traumatizacija

Abstract

Iako su povezana istraživanja započela još ranih 80-ih godina 20. stoljeća, tek se u priručniku za mentalne poremećaje iz 2014. godine (DSM-V) jasno prepoznaje da i neizravna izloženost traumatskomu događaju može izazvati posljedice za mentalno zdravlje. Jedan je od mogućih razloga konceptualna konfuzija nastala zbog istovremenoga korištenja višestrukih pojmova koji su obuhvaćali niz sličnih simptoma koji su ukazivali na posrednu ili sekundarnu traumatizaciju. Sekundarna traumatizacija najčešće se povezuje s pomagačkim profesijama, poput psihoterapeuta ili djelatnika medicinskih službi. Međutim, prva su istraživanja započela istraživanjem obitelji pojedinaca oboljelih od posttraumatskoga stresnog poremećaja. Upravo je tu stvoren koncept sekundarne traumatizacije. Kasnije su se razvili pojmovi poput sekundarnoga traumatskog stresa, zamora suosjećanja, vikarijske traumatizacije ili sagorijevanja, koji se često koriste kao sinonimi, no u svojoj su biti znatno različiti, a popis onih koji mogu osjetiti posljedice posredne traumatizacije proširio se na sve koji se na različite načine skrbe za traumatiziranoga pojedinca, poput socijalnih radnika, vatrogasaca ili policajaca. Za procjenu sekundarne traumatizacije u početku su se koristili instrumenti namijenjeni ispitivanju izraženosti simptoma nastalih kao posljedica izravne izloženosti, no novija istraživanja pokazuju da je potrebno koristiti specifične mjerne instrumente koji bi točnije opisali posljedice posredne traumatizacije. Slično se dogodilo i s pristupima prevenciji i liječenju – uglavnom se koriste intervencije koje su se pokazale uspješnima prilikom liječenja primarne traumatizacije. Međutim, upitna je njihova učinkovitost jer su još uvijek nedovoljno istražene. Cilj je ovoga rada pregledom postojećih istraživanja pobliže opisati koncept sekundarne traumatizacije, usporediti sličnosti i razlike među povezanim pojmovima te istražiti dostupne psihologijske mjerne instrumente, kao i terapijske pristupe.