Croatian Disarmament Strategies in the 21st Century

Abstract

S obzirom na porast oružanog nasilja na samome početku 2000-ih godina, hrvatsko je Ministarstvo unutarnjih poslova 2007. godine u suradnji s Programom Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP-om) pokrenulo nacionalnu strategiju razoružanja koja je uključivala programe dobrovoljnog prikupljanja oružja, zakonsku amnestiju i kampanje s ciljem podizanja svijesti građana. Od početka primjene ove strategije prošlo je 10 godina te se u radu istražuje kako se strategija razvijala, nastoji se procijeniti njezin učinak te ispitati koliko je strategija relevantna i kakvi su učinci njenih komponenti. Autori analiziraju kontekst primjene strategije i važeće politike u državi te su primijenili nekoliko indikatora kako bi procijenili učinak i rezultate programa. Glavni je zaključak rada da je provedba programa dobrovoljnog prikupljanja oružja pod nazivom „Citizen Alert“ i „Disarmament for Development“, primjena zakonske amnestije i provedba kampanje za podizanje svijesti pod nazivom „Manje oružja – manje tragedija“ imala sveukupan pozitivan učinak na sigurnosnu situaciju u Hrvatskoj. S jedne strane provedba svih ovih aktivnosti pripomogla je znatnom i postojanom padu stope kriminala i nasilja, dok je s druge strane rezultirala prikupljanjem velikih količina malog i lakog oružja, streljiva i eksploziva. Autori nisu utvrdili negativne učinke ili posljedice primjene programa. Ipak, učinak programa na stopu oružanog nasilja ne može se promatrati izdvojen iz šireg konteksta jer su se istodobno odvijale strukturne reforme i događale opsežne promjene politika. Sve je to trajalo dulje od jednog desetljeća i utjecalo na više područja, uključujući oružane snage, policiju i pravosudne ustanove. Učinak tako dalekosežnih reformi u sve naprednijem socioekonomskom okružju ne smije se podcijeniti, no pretpostavlja se da u kombinaciji s moćnom strategijom razoružanja predstavljaju nesumnjiv dodatni uspjeh.