Korespondencija Josip Juraj Strossmayer – Lujo Vojnović kao povijesni izvor. I. dio (1885. – 1892.)

Abstract

U radu se analiziraju pisma iz korespondencije Josip Juraj Strossmayer – Lujo Vojnović iz razdoblja 1885. – 1892. Kao prilog je uvršteno pet pisama iz naznačenoga razdoblja sa znanstvenim aparatom. Preostali dio korespondencije, iz razdoblja 1893. – 1901., koji obuhvaća ukupno devet pisama, analizirat će se, također uz njihovu cjelovitu transkripciju, u drugom dijelu rada. Posebna pozornost posvetit će se onim pismima koja se sadržajem referiraju na pojedine važnije međunarodne aspekte hrvatske politike. To se u užem smislu, kad je riječ o dijelu korespondencije od 1885. do 1892., uz Vojnovićevo pismo Strossmayeru od 5. lipnja 1885., koje je u znanstvenom smislu već elaborirano, odnosi na još samo dva pisma: Vojnovićevo od 23. srpnja 1892., u kojemu biskupa Strossmayera moli da kod glasovitoga britanskog državnika Williama Ewarta Gladstonea podrži njegov memorandum na francuskom jeziku u kojemu Gladstoneu preporučuje Hrvatsko-ugarsku nagodbu (1868.) kao predložak za nacrt zakona o irskoj samoupravi (Home Rule Bill), koji je Gladstone predložio na donošenje britanskom parlamentu 1886. i 1893., te na Strossmayerov odgovor na to pismo od 25. srpnja 1892., u kojemu on, umjesto potpore Vojnovićevoj inicijativi, iznosi niz kritičkih objekcija o Mađarima i njihovoj hegemonističkoj politici prema Hrvatima u sklopu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva te općenito prema nemađarskim narodima u okvirima Translajtanije, ugarske polovice Austro-Ugarske Monarhije (1867.). Pritom Strossmayer u svojem odgovoru Vojnoviću iznosi i rasističke i pseudoantropološke objekcije o Mađarima, kojima im je nastojao osporiti mogućnost nadilaženja okvira feudalnoga društvenog uređenja i oblikovanja modernih građanskih institucija. Tom je odgovoru priložio i pismo s istim nadnevkom, zamolivši Vojnovića da ga zapečati i zajedno sa svojim pismom pošalje Gladstoneu. Ono također sadržava niz kritičkih objekcija o Mađarima i njihovoj hegemonističkoj politici. Glede ocjene dosega Strossmayerova utjecaja na oblikovanje Gladstoneovih kritičkih stajališta o Mađarima i njihovoj politici prema nevladajućim narodima Translajtanije, a napose prema Hrvatima u sklopu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, bitno je istaknuti da Gladstone, koji je 1892. osvojio svoj četvrti, ujedno posljednji izborni mandat, ne samo da nije Strossmayera podržao u njegovoj kritici Mađara, nego mu uopće nije odgovorio na njegovo pismo od 25. srpnja 1892. Kao objašnjenje za takav Gladstoneov postupak u radu se iznosi teza da je on, s obzirom na svoje inače vrlo srdačne i prijateljske odnose sa Strossmayerom, to učinio napose iz pragmatičnih političkih razloga, koji su proizlazili iz činjenice da je Velika Britanija u tom razdoblju pružala snažnu potporu Austro-Ugarskoj Monarhiji, držeći ju važnim čimbenikom europskoga sustava ravnoteže, preprekom ruskom ekspanzionizmu prema Zapadu i njemačkom prodoru prema Istoku. Stoga bi, da se sve svelo samo na Gladstonea, doseg Strossmayerovih nastojanja u razotkrivanju mađarske represivne politike nad nemađarskim narodima Translajtanije u Velikoj Britaniji bio neznatan. No, ona su naišla na iznimno snažan odjek kod jednoga drugog Britanca, također vrlo utjecajnog, Roberta Williama Seton-Watsona, koji je fragment zapečaćenoga Strossmayerova pisma Gladstoneu objavio u prilogu svojega djela The Southern Slav Question and the Habsburg Monarchy (1911.), a u djelu Racial Problems in Hungary (1908.), polazeći ne samo od Strossmayerovih uvida s tim u vezi nego i od rezultata vlastitih istraživanja i spoznaja, europskoj javnosti razotkrio činjenice u vezi s hegemonističkom politikom ugarskih političkih elita prema nemađarskim narodima Kraljevine Ugarske, posebice pritom upozorivši na snažnim kulturološkim predrasudama uvjetovan diskriminatorni odnos Mađara prema Slovacima. Uzevši u obzir da je problematika odnosa Mađara prema nemađarskim narodima Translajtanije potaknula velik interes i u krugovima britanske historiografije i publicistike, korespondencija J. J. Strossmayer – L. Vojnović iz srpnja 1892. analizira se i u širem kontekstu hrvatsko-britanskih i ugarsko-britanskih rasprava i sučeljavanja s tim u vezi. S obzirom na u njoj snažno prisutne Strossmayerove rasističke objekcije o Mađarima, posebna pozornost u radu posvetila se analizi nacionalnih stereotipa i rasističkoga narativa u tadašnjem političkom i znanstvenom diskursu. Analizom više znanstvenih djela i promidžbenih publikacija, nastalih od sredine 19. pa sve do kraja prvoga desetljeća 20. stoljeća, u radu se argumentira teza da su nacionalni stereotipi, uključujući i rasistički narativ, kao element potkrepljivanja vlastitih kritičkih teza o pripadnicima drugih naroda, bili gotovo općeprisutni podjednako kod hrvatskih i mađarskih, kao i kod britanskih autora koji su se bavili tom problematikom, naravno, u različitom omjeru, pa se na tragove takva diskursa može naići čak i kod Seton-Watsona, koji ga je inače nastojao na svaki način izbjeći i načelno ga je osuđivao. Time se ujedno argumentira teza da Strossmayerove rasističke i ksenofobne formulacije o Mađarima ni u kojem slučaju nisu bile iznimka, nego tek segment tada vrlo zastupljenog rasističkog narativa, koji se iz javne i političke prenosio u znanstvenu sferu. U tom smislu ovaj rad može se shvatiti i kao kritička analiza jednoga s etičkog i znanstvenog motrišta neprimjerenoga komunikacijskog diskursa u političkim i znanstvenim raspravama u 19. i početkom 20 stoljeća, utemeljenog na kvazihistoriografskim, pseudoantropološkim i rasističkim stereotipima, koji je s današnjega gledišta, napose s obzirom na obvezu poštovanja propisanih etičkih normi u znanstvenom radu i javnom djelovanju, sasvim neprihvatljiv.