Fikcijske emocije i moralna dimenzija paradoksa fikcije u filmu

Abstract

Nudi se dvojaka intervencija u debatu o paradoksu fikcije temeljenu na introspekciji i analitičkoj argumentaciji. Prvo, argumentira se da su se dosadašnje rasprave o paradoksu previše fokusirale na njegovu epistemološku dimenziju. To je dovelo da zanemarivanja moralne strane paradoksa, tj. malo je rečeno o tome da redovito više marimo za fikcijske entitete, nego što marimo za stvarne ljude. Drugo, predlaže se da su redovito, iako ne isključivo, strukture stvarnog života, a ne fikcijski entiteti, te koje uzrokuju emocije. U hororima, primjerice, ne bojimo se fikcijskog čudovišta, nego mogućnosti, ma koliko ona bila nevjerojatna, da nešto poput toga postoji u stvarnom svijetu. Bitno je primijetiti da se ovaj prijedlog razlikuje od pristupa temeljenih na protučinjenicama (counterfactualism) zato što dozvoljava da uzrok nekih emocija budu fikcijski entiteti. To su emocije poput simpatije i antipatije koje nemaju jasno definirane povezane tipične akcije.