Tanka linija između prerađenog i ponovljenog prijevoda u drugoj jugoslaviji

Abstract

Cilj je ovog rada uključiti hrvatsku prijevodnu književnost ne samo u recentnu traduktološku raspravu o prvim i ponovljenim prijevodima, već i u onu o prerađenim i ponovljenim prijevodima. Za predmet kontrastivne analize uzima se roman Gli indifferenti talijanskog književnika Alberta Moravije budući da je riječ o njegovu najprevođenijem djelu na hrvatskom jeziku, odnosno jedinom koji ima i ponovljeni i prerađeni prijevod (Ravnodušni iz 1982. i Ravnodušni ljudi iz 1964. godine). Polazeći od novijih teorijskih promišljanja finskih traduktologinja Outi Paloposki i Kaise Koskinen, koje su na primjerima iz finske prijevodne književnosti uputile na tanku liniju između prerađenog i ponovljenog prijevoda, u kontrastivnoj se analizi prvog poglavlja talijanskog izvornika, prvog srpskog prijevoda iz 1954. godine, njegove hrvatske, prerađene verzije riječkog izdavača Otokara Keršovanija iz 1964. godine i kasnijih reizdanja iz 1972. i 1979. godine istražuju preinake do kojih je došlo u procesu transliteracije prijevoda s ćirilice na latinicu i prijelaza sa srpske na hrvatsku varijantu. Spektar između prerađenog i ponovljenog prijevoda smješta se u političko-jezični kontekst druge Jugoslavije, pri čemu se utvrđuje da su, osim transliteracijskih i korektorskih, uvedene i neke uredničke, tipično prijevodne promjene. Time se potvrđuje fenomen konvergentnosti prerađenog i ponovljenog prijevoda u hrvatskoj prijevodnoj književnosti i rasvjetljava kontekstualni glas urednika u sklopu teorije ponovnog prijevoda.