Prosti priložni junktori u bosanskom jeziku

Abstract

U radu se govori o prilozima koji mogu vršiti ulogu uvođenja zavisne klauze u sastav složene rečenice (gdje, kad, kako, odakle, dokle, kamo...). U prvom dijelu rada prikazuje se kako je odnos priloga i veznika predstavljen u gramatičkoj literaturi i značajnijim rječnicima. Taj pregled pokazuje da u literaturi nije napravljeno jasno razgraničenje između priloga i veznika, premda se uglavnom priznaje da granica među njima postoji. U literaturi se može pronaći pet tipova nejasno predstavljenih odnosa između veznika i priloga: proglašavanje veznika vrstom priloga; proglašavanje priloga vrstom veznika (“nepravih veznika”); status “veznih sredstava” zaključnih i isključnih klauza; upotreba izraza “veznički prilog” i sl. te kategorijalni status odnosnih priloga. U radu je posebna pažnja posvećena riječima gdje, kad i kako, koje u nekim kontekstima zaista pripadaju prilozima, a u nekim veznicima. Navode se sintaksički kriteriji na osnovu kojih se može dokazati kad su te riječi prilozi, a kad veznici. U radu se primjenjuje razlikovanje termina veznik, koji označava vrstu riječi, i termina junktor, koji označava vrstu funkcije u rečenici.