Samoregulacija i pisano izražavanje

U radu je obrazložena uloga samoregulacijskih procesa pisanoga izražavanja kao vrlo zahtjevne, složene i temeljne (meta)kognitivne vještine te sposobnosti kako u učenju jezika, tako i u cjeloživotnome učenju. Obrazovna i društvena važnost pisanoga izražavanja očituje se u činjenici da je provjera i vrednovanje učeničkoga pisanja sastavni dio svih vanjskih nacionalnih ispita. Glavna svrha ovoga članka je u analitičko-sintetičkom i kritičkom sagledavanju recentnijih spoznaja iz područja pisanoga izražavanja i to njegovih kognitivnih i metakognitivnih odrednica, s naglaskom na ulogu samoregulacijskih procesa. U prvome poglavlju pisano izražavanje objašnjeno je sa psihološkoga (kognitivnoga, metakognitivnoga i motivacijskoga) te fiziološkoga aspekta. Potom je u središnjem poglavlju objašnjena uloga samoregulacije u području pisanja i strategija kojima se ona ostvaruje. S obzirom na to da postoje velike rodne razlike u vještini i procesima pisanoga izražavanja u korist ženskoga roda, one se objašnjavaju i potkrepljuju nizom istraživanja u narednome poglavlju. Na kraju se navode instrukcijski pristupi i treninzi poučavanja pisanoga izražavanja u skladu sa socijalno-konstruktivističkim pristupom učenju koji učenicima i studentima, po uzoru na anglosaksonsku obrazovnu praksu, mogu pomoći u postizanju sve većih kompetencija pisanoga izražavanja. Ovo je vrlo važno jer je pisano izražavanje jedno od najtežih generativnih ljudskih vještina i sposobnosti koje treba naučiti. Ključne riječi: pisano izražavanje, kognitivne i metakognitivne odrednice, samoregulacijski procesi, strategije i tehnike pisanja, rodne razlike u motivaciji i postignućima pisanja, instrukcijski pristupi i treninzi poučavanja pisanoga izražavanja