{"title":"大学与科技:人类的终结与交流的机会?","authors":"Žarko Paić","doi":"10.29162/ANAFORA.V7I2.2","DOIUrl":null,"url":null,"abstract":"U članku se tematizira odnos između sveučilišta kao ideje ozbiljenja znanstveno-tehničkih mogućnosti „napretka“ i „razvitka“ čovjeka na kraju metafizike i onog što proizlazi iz razumijevanja tehnosfere kao vladavine „umjetne inteligencije“ i „umjetnoga života“ analizom četiriju temeljnih pojmova kibernetike: informacije ‒ povratne sprege (feedback) ‒ kontrole ‒ komunikacije. Kritičkom analizom mjerodavnih pristupa tom problemu unutar poststrukturalističkog kruga mišljenja od Jeana-Franҫoisa Lyotarda do Jacquesa Derridae autor pokazuje da se očuvanje „biti“ onoga što nazivamo humanistikom kao mišljenjem ‒ kazivanjem „na“ egzistencijalnu otvorenost čovjeka može izvesti jedino obratom u samoj „biti“ života izvan redukcije na njegove biogenetske procese. Kada život u svojoj posljednjoj mogućnosti produhovljenja postaje autopoietički sustav koji u tehnologiziranju bitka gubi značajke jednokratnosti i neizvjesnosti, a umjesto toga biva singularnošću i proračunljivošću, znanje „o“ kibernetičkoj razlici čovjeka i svijeta iziskuje radikalnu transformaciju. Ali ne više znanosti i njihova povijesno-epohalnoga mjesta odvijanja svjetske povijesti kao što je to ideja sveučilišta od Humboldta do tzv. Bolonjske reforme. Posljednja transformacija s kojom zapadnjačka metafizika kao onto-teo-kozmo-antropologija gubi vlastitu „bit“ odnosi se na ozbiljenje mogućnosti onog što je Friedrich W. Nietzsche namijenio ideji čovjeka ‒ da bude most između „životinje“ i „nadčovjeka“. Članak ima za nakanu ekstenzivnom analizom autorova pojma tehnosfere, kako je to izvedeno u petoknjižju istoimena naziva (Tehnosfera I-V) pokušati promisliti konzekvencije nove paradigme tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnoga života“ za budućnost ideje sveučilišta i moguće nove „misije“ humanistike u tom sklopu.","PeriodicalId":40415,"journal":{"name":"Anafora","volume":null,"pages":null},"PeriodicalIF":0.1000,"publicationDate":"2020-12-30","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":"0","resultStr":"{\"title\":\"Sveučilište i tehnosfera: Kraj humanistike i mogućnosti obrata?\",\"authors\":\"Žarko Paić\",\"doi\":\"10.29162/ANAFORA.V7I2.2\",\"DOIUrl\":null,\"url\":null,\"abstract\":\"U članku se tematizira odnos između sveučilišta kao ideje ozbiljenja znanstveno-tehničkih mogućnosti „napretka“ i „razvitka“ čovjeka na kraju metafizike i onog što proizlazi iz razumijevanja tehnosfere kao vladavine „umjetne inteligencije“ i „umjetnoga života“ analizom četiriju temeljnih pojmova kibernetike: informacije ‒ povratne sprege (feedback) ‒ kontrole ‒ komunikacije. Kritičkom analizom mjerodavnih pristupa tom problemu unutar poststrukturalističkog kruga mišljenja od Jeana-Franҫoisa Lyotarda do Jacquesa Derridae autor pokazuje da se očuvanje „biti“ onoga što nazivamo humanistikom kao mišljenjem ‒ kazivanjem „na“ egzistencijalnu otvorenost čovjeka može izvesti jedino obratom u samoj „biti“ života izvan redukcije na njegove biogenetske procese. Kada život u svojoj posljednjoj mogućnosti produhovljenja postaje autopoietički sustav koji u tehnologiziranju bitka gubi značajke jednokratnosti i neizvjesnosti, a umjesto toga biva singularnošću i proračunljivošću, znanje „o“ kibernetičkoj razlici čovjeka i svijeta iziskuje radikalnu transformaciju. Ali ne više znanosti i njihova povijesno-epohalnoga mjesta odvijanja svjetske povijesti kao što je to ideja sveučilišta od Humboldta do tzv. Bolonjske reforme. Posljednja transformacija s kojom zapadnjačka metafizika kao onto-teo-kozmo-antropologija gubi vlastitu „bit“ odnosi se na ozbiljenje mogućnosti onog što je Friedrich W. Nietzsche namijenio ideji čovjeka ‒ da bude most između „životinje“ i „nadčovjeka“. Članak ima za nakanu ekstenzivnom analizom autorova pojma tehnosfere, kako je to izvedeno u petoknjižju istoimena naziva (Tehnosfera I-V) pokušati promisliti konzekvencije nove paradigme tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnoga života“ za budućnost ideje sveučilišta i moguće nove „misije“ humanistike u tom sklopu.\",\"PeriodicalId\":40415,\"journal\":{\"name\":\"Anafora\",\"volume\":null,\"pages\":null},\"PeriodicalIF\":0.1000,\"publicationDate\":\"2020-12-30\",\"publicationTypes\":\"Journal Article\",\"fieldsOfStudy\":null,\"isOpenAccess\":false,\"openAccessPdf\":\"\",\"citationCount\":\"0\",\"resultStr\":null,\"platform\":\"Semanticscholar\",\"paperid\":null,\"PeriodicalName\":\"Anafora\",\"FirstCategoryId\":\"1085\",\"ListUrlMain\":\"https://doi.org/10.29162/ANAFORA.V7I2.2\",\"RegionNum\":0,\"RegionCategory\":null,\"ArticlePicture\":[],\"TitleCN\":null,\"AbstractTextCN\":null,\"PMCID\":null,\"EPubDate\":\"\",\"PubModel\":\"\",\"JCR\":\"0\",\"JCRName\":\"LITERATURE\",\"Score\":null,\"Total\":0}","platform":"Semanticscholar","paperid":null,"PeriodicalName":"Anafora","FirstCategoryId":"1085","ListUrlMain":"https://doi.org/10.29162/ANAFORA.V7I2.2","RegionNum":0,"RegionCategory":null,"ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":null,"EPubDate":"","PubModel":"","JCR":"0","JCRName":"LITERATURE","Score":null,"Total":0}
引用次数: 0
摘要
本文通过分析控制论的四个基本概念:信息反馈,重点探讨了大学与大学之间的关系,如在形而上学末期为人的“进步”和“发展”提供重大科学技术机会的想法,以及将技术理解为艺术智能和“艺术生活”的规则所产生的东西社区。从Jeana François Lyotarda到Jacquesa Derridae,作者对后结构舆论圈中解决这一问题的监管方法进行了批判性分析,证明了只有通过“存在”才能扭转“存在”作为一种观点来维护我们所称的人道主义者的“存在”“生命在其生物成因过程中超越了减少。当生命在最后一次可能的增殖中成为一个自我生成系统时,它在战斗技术中失去了独特性和不确定性的意义,而变成了奇异性和可预测性。”“人与世界之间的控制论差异需要彻底的变革,但不需要更多的科学和他们在世界历史中的历史位置,比如从洪堡到博洛尼亚的大学改革。西方形而上学对宇宙人类学的最后一次变革失去了它自己的””指的是弗里德里希·W可能性的严重性。尼采希望人的概念成为“动物”和“超人”之间的桥梁。文章对作者的技术概念进行了非同寻常的分析,这是在同名(I-V技术)五周年之际进行的,试图反映一种新技术范式“艺术生活”的惯例“为了大学理念的未来和可能的新人道主义使命。”
Sveučilište i tehnosfera: Kraj humanistike i mogućnosti obrata?
U članku se tematizira odnos između sveučilišta kao ideje ozbiljenja znanstveno-tehničkih mogućnosti „napretka“ i „razvitka“ čovjeka na kraju metafizike i onog što proizlazi iz razumijevanja tehnosfere kao vladavine „umjetne inteligencije“ i „umjetnoga života“ analizom četiriju temeljnih pojmova kibernetike: informacije ‒ povratne sprege (feedback) ‒ kontrole ‒ komunikacije. Kritičkom analizom mjerodavnih pristupa tom problemu unutar poststrukturalističkog kruga mišljenja od Jeana-Franҫoisa Lyotarda do Jacquesa Derridae autor pokazuje da se očuvanje „biti“ onoga što nazivamo humanistikom kao mišljenjem ‒ kazivanjem „na“ egzistencijalnu otvorenost čovjeka može izvesti jedino obratom u samoj „biti“ života izvan redukcije na njegove biogenetske procese. Kada život u svojoj posljednjoj mogućnosti produhovljenja postaje autopoietički sustav koji u tehnologiziranju bitka gubi značajke jednokratnosti i neizvjesnosti, a umjesto toga biva singularnošću i proračunljivošću, znanje „o“ kibernetičkoj razlici čovjeka i svijeta iziskuje radikalnu transformaciju. Ali ne više znanosti i njihova povijesno-epohalnoga mjesta odvijanja svjetske povijesti kao što je to ideja sveučilišta od Humboldta do tzv. Bolonjske reforme. Posljednja transformacija s kojom zapadnjačka metafizika kao onto-teo-kozmo-antropologija gubi vlastitu „bit“ odnosi se na ozbiljenje mogućnosti onog što je Friedrich W. Nietzsche namijenio ideji čovjeka ‒ da bude most između „životinje“ i „nadčovjeka“. Članak ima za nakanu ekstenzivnom analizom autorova pojma tehnosfere, kako je to izvedeno u petoknjižju istoimena naziva (Tehnosfera I-V) pokušati promisliti konzekvencije nove paradigme tehnoznanstvene konstrukcije „umjetnoga života“ za budućnost ideje sveučilišta i moguće nove „misije“ humanistike u tom sklopu.