Povijesni slojevi teksta Bhagavadgīte – predaja teksta, proširenja i preoblike pouke

Bhagavadgītā se nerijetko smatra najsvetijom hinduističkom pjesmom. Mnogi su se okušali u njenu tumačenju, a među filolozima nerijetki, počev od Wilhelma von Humboldt, i u utvrđivanju povijesti njena teksta koji nosi tragove višestrukih prerada. Iako su neki došli do točnih zapažanja o nekim šavovima u tekstu (Friedrich Otto Schrader, Hermann Oldenberg, Hermann Jacobi), a neki i bliže cjelovitijoj slici povijesti teksta (Jarl Charpentier, Angelika Malinar, Gajanan Shripad Khair, Purushottam Lal Bhargava), mnogi su dobri znalci, obeshrabreni nesigurnošću utvrđivanja povijesti teksta, više voljeli tumačiti ga kao nedjeljivu cjelinu (Paul Deussen, Douglas Hill, Etienne Lamotte, Franklin Edgerton, Robert Zaehner). Ipak je između 1970-ih i 2009. došlo do vrlo točnih zaključaka o slojevima teksta, koji su dobrim dijelom oko 2000-tih prihvaćeni u međunarodnoj znanosti. Ti zaključci pokazuju da su u Bhagavadgītu u raznim vremenima ugrađivani nazori većega broja filozofskih sustava (sāṃkhya, yoga, pūrvamīmāṃsā, vedānta – monistička i teistička), da su ugrađene i – nerijetko prešutne – polemike s nizom nazora (osobito s buddhizmom – u više navrata – ali i s Vedama, yogom, s monističkom vedāntom i s dharmaśāstrom). Pouke i pobude Gīte veoma su obuhvatne i inovativne jer proizlaze iz mnogobrojnih premisa. Taj ishod analiza teksta s jedne je strane prihvaćen od niza znanstvenika u svijetu (John Brockington, Georg von Simson, Horst Brinkhaus, Gavin Flood, Przemyslaw Szczurek, Ivan Andrijanić, Robert Zydenbos i dr.), ali ga s druge osporavaju neki zapadni postmodernistički religiolozi (Alf Hiltebeitel), kao i neki kolege indijskoga podrijetla senzibilizirani protiv zapadnoga »orijentalizma« i analitičnosti (Vishwa Adluri, Joydeep Bagchi). To što oni ne uočavaju tumačeći Bhagavadgītu može se najbolje oslikati usporedbom s posjetiteljem umjetničkoga spomenika religijske naravi koji se je stoljećima preuređivao, kakva je splitska katedrala. Ako bi takav posjetitelj smatrao da svetost i umjetnička vjerodostojnost spomenika ovisi o tome je li izgrađen odjednom, od jednoga graditelja s jedinstvenom zamišlju, tada ne bi mogao uočiti složen, gdjekada polemičan, bogat i dojmljiv način na koji takav spomenik prenosi svoje poruke. A to je plod duge i složene povijesti splitske katedrale koja je prvo bila mauzolej rimskoga cara, a poslije postala crkvom posvećenom njegovim žrtvama, prolazeći potom kroz niz pregradnja i »reinterpretacija«. U povijesti umjetnosti takve su predrasude rjeđe nego u proučavanju svetih tekstova. Zato prikladan primjer umjetničkoga spomenika religijske naravi, kao što je splitska katedrala Uznesenja B. D. Marije, posvećena i sv. Dujmu i sv. Stašu, može dobro oslikati kako bismo trebali razumjeti književni i filozofski spomenik kao što je Bhagavadgītā, koja je proživjela usporedivo složenu povijest.