Tradicijske zalihe zbirke pjesama Bunjevački blues (2003.) Tomislava Žigmanova

Tomislav Žigmanov autor je koji pripada kopnenom, sjevernjačkom i panonskom dijelu književnoga korpusa po mnogim svjetonazorsko-filozofskim, tradicijsko-kulturološkim i jezičnim odrednicama svoga djela. Bunjevački blues je zbirka lirskih pjesama/pisama, koja je doživjela dva izdanja, a ovaj se članak bavi drugim, proširenim izdanjem iz 2003. (Subotica). Zbirka se temelji na bunjevačkim tradicijsko-kulturološkim zalihama kao što su jezična baština, tradicijski život, svjetonazorske i mentalitetne odlike, sraz tradicijskoga i modernoga i sl. Ponajprije su te zalihe implicirane i vidljive u motivsko-tematskom sloju, koji je apsolutno ukorijenjen u bunjevačku ikavicu. Stoga se članak djelomično fokusira na stilsko stigmatiziranje bunjevačkih ikavskih i leksičkih oblika u ritmičkom, melodijskom i značenjskom tkivu pjesničkoga teksta. Osim toga, propituju se tradicijski poticaji u filozofskoj svijesti pjesme i motivsko-tematskoj pjesmovnoj potki, koji joj daju posvema karakteristična obilježja i čine ju reprezentativnim štivom panonističkog književnog kruga. Pokušavaju se detektirati inspirativna i afektivna vrela koja vode tekst u regionalnu obojenost i ustoličuju postupak nijansiranja tradicijskih i mentalitetnih specifikuma. Posebice se ističe i naslovna odrednica, koja se utkiva u pjesničke tekstove kao misaoni lajtmotiv i ugođajni predznak, i tako potiče recipijentov horizont očekivanja, inaugurirajući tekst kao melankoličnu kantilenu i referirajući se na općepoznatu glazbenu tužbalicu.