“Plačimo, plačimo u tišini, umrimo, umrimo u samoći”

Abstract

Smrt je kao dio svakodnevnog života u vrijeme pandemije češća i prisutnija, čime su njezina percepcija i doživljaj znatno intenzivniji. Tijekom pandemije bolesti COVID-19 smrt je zbog svakodnevnih izvještaja o broju umrlih, njihovoj dobi, spolu i mjestu gdje su preminuli postala masovna i vidljivija, ušla je u našu svakodnevicu. Brojni su izazovi koji prate proces umiranja, suočavanja sa smrću i tugovanjem tijekom pandemije. Službene protuepidemijske mjere obuhvaćaju niz pravila o postupanju s pokojnicima. Osim smjernica za zdravstvene djelatnike, uvedene su promjene vezane uz pogrebe i ispraćaje umrlih osoba. Nova pravila ograničavala su broj sudionika, ali i ukinula neke obrede i običaje vezane uz smrt i postupanje s tijelom. Analizirali smo pravila koja su donesena u Republici Hrvatskoj s obzirom na poštovanje kulturnih specifičnosti, tradicija sahrane i pogrebnih običaja. Preporuke su uključivale tihi sprovod u najužem obiteljskom krugu i žalovanje u samoći i izolaciji. To je dovelo do promjena u pogrebnim obredima i običajima te u obrascima tugovanja. Koristeći kvalitativnu metodologiju i pristup u radu iznosimo iskustva i osjećaje osoba koje su tijekom epidemije bolesti COVID-19 i karantene u Hrvatskoj (od 20. ožujka do 6. svibnja 2020. godine) doživjele smrt i pogrebe bliskih osoba. Ožalošćeni članovi obitelji prihvatili su nova pravila i prilagodili im se modificirajući postupak tugovanja, ali i uvodeći nove prakse. Umiranje i tugovanje u samoći istaknuti su kao najspornija mjesta, a nedostatak poznatih običaja, tradicija i praksi tugovanja uzrokovao je osjećaj nesigurnosti, pa čak i krivnje kod ožalošćenih.