Bioetika, umjetnost i tjelesna kateksa u osoba s invaliditetom

Abstract

U suvremenom se društvu samoprocjena i socijalna recepcija tjelesne manifestacije u osoba s invaliditetom nalazi u vrlo zahtjevnom i izazovnom području. Iz tog se razloga nastoji promovirati „estetika invaliditeta“ s namjerom naglašavanja potrebe prihvaćanja onih „tijela“ različitih od poželjne, socijalno uvjetovane, estetske reprezentacije. U tom bi se pokušaju i umjetnost trebala razmatrati kao zanimljiv medij, budući da kroz proigravanje s prihvatljivim elementima forme može promicati univerzalnost estetike i otkrivati ljepotu u njezinoj nesavršenosti i nedovršenosti. Jer upravo ono drugačije i neshvatljivo u povezanosti s prihvatljivom estetskom formom izražava jedinstvo suprotnosti i omogućuje doživljaj cjelokupne raznolikosti i raskoši ljudske tjelesnosti. U tom se smislu ne potiče samo socijalna senzibilizaciju prema tjelesnoj nesavršenosti, već i pozitivna tjelesna kateksa koja ima jednu od presudnih uloga u definiranju doživljaja sebe, kao i u formiranju vlastitih emocija, predodžbi i ponašanja. Na tom tragu, upravo bi interdisciplinarna suradnja trebala biti osnova za poticanje usvajanja novih paradigmi i estetskih kriterija prema kojima bi svaki pojedinac, usprkos „nepotpunoj ljepoti“, bio metafora posebnog, neponovljivog i jedinstvenog. U svojoj konačnici, takvo uvjerenje može pomoći u postizanju osjećaja samozadovoljstva i samoostvarenja, kao dijela temeljnih dostignuća vlastite egzistencije.