Prema teoriji socijalnoga učenja roditelji su prvi modeli partnerskoga odnosa te potomci iz njihove interakcije koju opažaju usvajaju različite obrasce ponašanja. Ako su ti opaženi obrasci bili neadaptivni i ako je roditeljski odnos bio obilježen mnogobrojnim sukobima i/ili razvodom, može doći do međunaraštajnoga prijenosa bračne nestabilnosti. Partnerski odnos postaje još složeniji kada uzmemo u obzir da je on rezultat interakcije dvoje ljudi koji su u njega donijeli različita iskustva i vještine. Dijadna nam metodologija omogućava da uzmemo u obzir upravo tu zavisnost partnera u odnosu i dođemo do podataka o njihovoj interakciji. Stoga je cilj ovoga rada bio ispitati ulogu konstruktivne komunikacije u vezi kao potencijalnoga medijatora između percepcije roditeljskih sukoba tijekom odrastanja i kvalitete veze u mlađoj odrasloj dobi jer je to razdoblje u kojemu je jedan od glavnih razvojnih zadataka uspostava kvalitetnoga partnerskog odnosa. Koristeći prošireni model međusobne zavisnosti aktera i partnera (APIMeM) na uzorku od 309 heteroseksualnih parova, nismo pronašli značajan izravan efekt percepcije roditeljskih sukoba na kvalitetu veze ni kod žena ni kod muškaraca. Međutim, muškarčeva konstruktivna komunikacija pokazala se kao medijator i kod muškaraca i kod žena. Konkretno, muškarčeva percepcija izraženijih roditeljskih sukoba ima negativan efekt na njegove vještine konstruktivne komunikacije, koje zatim imaju efekt na smanjen doživljaj kvalitete veze (efekt aktera), no muškarčeve vještine konstruktivne komunikacije također doprinose ženinu smanjenom doživljaju kvalitete veze (efekt partnera).
Prema teoriji socijalnoga učenja 父母是伙伴关系的第一种模式，后代从父母的互动中学会不同形式的自豪感。父母是后代的第一榜样，后代会从父母的互动中学会不同形式的自豪感。合作伙伴之间的互动结果会对他们的工作和生活产生影响。我们采用的方法是，通过与其他合作伙伴的互动来建立合作伙伴关系。这一时期的主要发展任务之一是建立高质量的伴侣关系。通过对 309 对异性恋夫妇的样本进行行为者与伴侣人际依赖性扩展模型（APIMeM）的研究，我们发现，父母对伴侣关系质量的影响是显著而均衡的，无论是对女性还是对丈夫都是如此。对于 "麝香哈拉赫 "和妻子来说，"麝香哈拉赫 "的建设性沟通本身就是一种调解因素。因此，麝香婆婆对夫妻关系的看法是消极的，而麝香婆婆对夫妻关系的看法是积极的，而麝香婆婆对夫妻关系的看法是消极的，而麝香婆婆对夫妻关系的看法是积极的。
{"title":"Doprinos percepcije roditeljskih sukoba i konstruktivne komunikacije s partnerom kvaliteti veze","authors":"Lana Batinić","doi":"10.31820/pt.32.3.5","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/pt.32.3.5","url":null,"abstract":"Prema teoriji socijalnoga učenja roditelji su prvi modeli partnerskoga odnosa te potomci iz njihove interakcije koju opažaju usvajaju različite obrasce ponašanja. Ako su ti opaženi obrasci bili neadaptivni i ako je roditeljski odnos bio obilježen mnogobrojnim sukobima i/ili razvodom, može doći do međunaraštajnoga prijenosa bračne nestabilnosti. Partnerski odnos postaje još složeniji kada uzmemo u obzir da je on rezultat interakcije dvoje ljudi koji su u njega donijeli različita iskustva i vještine. Dijadna nam metodologija omogućava da uzmemo u obzir upravo tu zavisnost partnera u odnosu i dođemo do podataka o njihovoj interakciji. Stoga je cilj ovoga rada bio ispitati ulogu konstruktivne komunikacije u vezi kao potencijalnoga medijatora između percepcije roditeljskih sukoba tijekom odrastanja i kvalitete veze u mlađoj odrasloj dobi jer je to razdoblje u kojemu je jedan od glavnih razvojnih zadataka uspostava kvalitetnoga partnerskog odnosa. Koristeći prošireni model međusobne zavisnosti aktera i partnera (APIMeM) na uzorku od 309 heteroseksualnih parova, nismo pronašli značajan izravan efekt percepcije roditeljskih sukoba na kvalitetu veze ni kod žena ni kod muškaraca. Međutim, muškarčeva konstruktivna komunikacija pokazala se kao medijator i kod muškaraca i kod žena. Konkretno, muškarčeva percepcija izraženijih roditeljskih sukoba ima negativan efekt na njegove vještine konstruktivne komunikacije, koje zatim imaju efekt na smanjen doživljaj kvalitete veze (efekt aktera), no muškarčeve vještine konstruktivne komunikacije također doprinose ženinu smanjenom doživljaju kvalitete veze (efekt partnera).","PeriodicalId":20858,"journal":{"name":"Psihologijske teme","volume":"4 3","pages":""},"PeriodicalIF":0.5,"publicationDate":"2023-12-11","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"138979862","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
Vaccination hesitation and rejection is one of the major health risks in the epidemics of any infectious diseases with profound implications for public health in general. In order to provide a deeper insight into vaccine hesitation and rejection, we collected the data from individuals who did not take the COVID-19 vaccine in Serbia (N = 534), since the recently ended pandemic also confirmed the importance of these issues. We analyzed the associations between future vaccination intention and several psychological constructs including conspiracy ideation, concerns about contracting a disease and having major health problems, conservatism, pro-vaccination immediate social surroundings and empathy. An increased possibility for future vaccination was negatively related to conspiracy ideation and conservatism measures but positively associated with vaccination support from important others and threat perception of infectious disease and health concerns. Conspiracy beliefs mediated the links from both conservatism and vaccination support from important others toward future vaccinations intention, while threat perception of infection mediated the link between vaccination support and the criterion measure. Present findings enable a deeper understanding of vaccine hesitation and rejection and provide guidelines for psychologists and public health workers for facilitating vaccination against infectious disease.
{"title":"Depicting Socio-Psychological Profile of COVID-19 Vaccination Hesitators and Rejecters","authors":"Jasna Milošević-Đorđević, Janko Međedović","doi":"10.31820/pt.32.3.9","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/pt.32.3.9","url":null,"abstract":"Vaccination hesitation and rejection is one of the major health risks in the epidemics of any infectious diseases with profound implications for public health in general. In order to provide a deeper insight into vaccine hesitation and rejection, we collected the data from individuals who did not take the COVID-19 vaccine in Serbia (N = 534), since the recently ended pandemic also confirmed the importance of these issues. We analyzed the associations between future vaccination intention and several psychological constructs including conspiracy ideation, concerns about contracting a disease and having major health problems, conservatism, pro-vaccination immediate social surroundings and empathy. An increased possibility for future vaccination was negatively related to conspiracy ideation and conservatism measures but positively associated with vaccination support from important others and threat perception of infectious disease and health concerns. Conspiracy beliefs mediated the links from both conservatism and vaccination support from important others toward future vaccinations intention, while threat perception of infection mediated the link between vaccination support and the criterion measure. Present findings enable a deeper understanding of vaccine hesitation and rejection and provide guidelines for psychologists and public health workers for facilitating vaccination against infectious disease.","PeriodicalId":20858,"journal":{"name":"Psihologijske teme","volume":"55 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.5,"publicationDate":"2023-12-11","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"138981819","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
Previous studies have shown that individual and social factors can moderate the relationship between attributions of controllability, emotions, and helping. The aim of this study was to test the attribution-emotion-helping relationship in the Croatian academic context and to investigate the moderating effects of some student variables, i.e., the helper’s academic field, personal absence from class, and the habit of taking notes in class. We conducted a survey experiment with vignettes describing a student who wants to borrow lecture notes. Participants also estimated how often they take lecture notes and how often they had skipped class in the previous semester. The data were collected from 298 students from three faculties of the University of Zagreb. Although Croatian students generally showed a high willingness to help a classmate in need and the effect of controllability on helping intentions was weak, the results supported the attribution-emotion model. However, the results suggest that some student characteristics may attenuate the relationship between controllability, emotions, and helping. The indirect effect of controllability on helping intentions through sympathy was weaker for participants who frequently skipped classes and rarely had their own lecture notes.
{"title":"Atribucije kontrole i namjera pružanja pomoći među studentima","authors":"Matea Kramarić, Željka Kamenov","doi":"10.31820/pt.32.2.6","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/pt.32.2.6","url":null,"abstract":"Previous studies have shown that individual and social factors can moderate the relationship between attributions of controllability, emotions, and helping. The aim of this study was to test the attribution-emotion-helping relationship in the Croatian academic context and to investigate the moderating effects of some student variables, i.e., the helper’s academic field, personal absence from class, and the habit of taking notes in class. We conducted a survey experiment with vignettes describing a student who wants to borrow lecture notes. Participants also estimated how often they take lecture notes and how often they had skipped class in the previous semester. The data were collected from 298 students from three faculties of the University of Zagreb. Although Croatian students generally showed a high willingness to help a classmate in need and the effect of controllability on helping intentions was weak, the results supported the attribution-emotion model. However, the results suggest that some student characteristics may attenuate the relationship between controllability, emotions, and helping. The indirect effect of controllability on helping intentions through sympathy was weaker for participants who frequently skipped classes and rarely had their own lecture notes.","PeriodicalId":20858,"journal":{"name":"Psihologijske teme","volume":"2 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.5,"publicationDate":"2023-07-07","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"82726688","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
Cilj je ovoga preglednog rada ukazati na moguće rizike prijevremenoga poroda za daljnji razvoj djece te prikazati rezultate recentnih istraživanja psihofizičkoga zdravlja roditelja prijevremeno rođene djece. Istraživanja pokazuju da posljedice koje prijevremeno rođenje ima za djecu mogu biti ozbiljne, pri čemu rizik od neurorazvojnih poremećaja raste s nižom gestacijskom dobi djeteta i nižom porodnom težinom. Rizici prijevremenoga rođenja djeteta za roditelje mogu se očitovati neposredno i/ili dugoročno, od akutne stresne reakcije do poslijetraumatskoga stresnog sindroma, poteškoća u razvoju privrženosti, perzistirajuće intenzivne brige i straha za dijete, što je dodatno naglašeno prelaskom djeteta iz bolničkoga okruženja na kućnu njegu. Inicijalna emocionalna i informativna podrška medicinskoga osoblja, prakticiranje tzv. klokanske njege, dostupnost stručnjaka za mentalno zdravlje te neformalni izvori podrške izuzetno su važni čimbenici prilagodbe roditelja. Pregled suvremenih istraživanja upućuje na potrebu za daljnjim ispitivanjima čimbenika koji se dovode u vezu s (ne)uspješnom psihofizičkom prilagodbom roditelja na prijevremeno rođenje djeteta i skrb o nedonoščetu. Budući da je adekvatno suočavanje roditelja važan preduvjet razvojnih ishoda kod neurorizične djece, bitno je osigurati programe podrške roditeljima da bi se osnažila njihova znanja i kompetencije.
{"title":"Preterm Birth","authors":"Jelena Ombla, M. Vidaković, A. Slišković","doi":"10.31820/pt.32.2.8","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/pt.32.2.8","url":null,"abstract":"Cilj je ovoga preglednog rada ukazati na moguće rizike prijevremenoga poroda za daljnji razvoj djece te prikazati rezultate recentnih istraživanja psihofizičkoga zdravlja roditelja prijevremeno rođene djece. Istraživanja pokazuju da posljedice koje prijevremeno rođenje ima za djecu mogu biti ozbiljne, pri čemu rizik od neurorazvojnih poremećaja raste s nižom gestacijskom dobi djeteta i nižom porodnom težinom. Rizici prijevremenoga rođenja djeteta za roditelje mogu se očitovati neposredno i/ili dugoročno, od akutne stresne reakcije do poslijetraumatskoga stresnog sindroma, poteškoća u razvoju privrženosti, perzistirajuće intenzivne brige i straha za dijete, što je dodatno naglašeno prelaskom djeteta iz bolničkoga okruženja na kućnu njegu. Inicijalna emocionalna i informativna podrška medicinskoga osoblja, prakticiranje tzv. klokanske njege, dostupnost stručnjaka za mentalno zdravlje te neformalni izvori podrške izuzetno su važni čimbenici prilagodbe roditelja. Pregled suvremenih istraživanja upućuje na potrebu za daljnjim ispitivanjima čimbenika koji se dovode u vezu s (ne)uspješnom psihofizičkom prilagodbom roditelja na prijevremeno rođenje djeteta i skrb o nedonoščetu. Budući da je adekvatno suočavanje roditelja važan preduvjet razvojnih ishoda kod neurorizične djece, bitno je osigurati programe podrške roditeljima da bi se osnažila njihova znanja i kompetencije.","PeriodicalId":20858,"journal":{"name":"Psihologijske teme","volume":"34 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.5,"publicationDate":"2023-07-07","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"80156452","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
Iako su povezana istraživanja započela još ranih 80-ih godina 20. stoljeća, tek se u priručniku za mentalne poremećaje iz 2014. godine (DSM-V) jasno prepoznaje da i neizravna izloženost traumatskomu događaju može izazvati posljedice za mentalno zdravlje. Jedan je od mogućih razloga konceptualna konfuzija nastala zbog istovremenoga korištenja višestrukih pojmova koji su obuhvaćali niz sličnih simptoma koji su ukazivali na posrednu ili sekundarnu traumatizaciju. Sekundarna traumatizacija najčešće se povezuje s pomagačkim profesijama, poput psihoterapeuta ili djelatnika medicinskih službi. Međutim, prva su istraživanja započela istraživanjem obitelji pojedinaca oboljelih od posttraumatskoga stresnog poremećaja. Upravo je tu stvoren koncept sekundarne traumatizacije. Kasnije su se razvili pojmovi poput sekundarnoga traumatskog stresa, zamora suosjećanja, vikarijske traumatizacije ili sagorijevanja, koji se često koriste kao sinonimi, no u svojoj su biti znatno različiti, a popis onih koji mogu osjetiti posljedice posredne traumatizacije proširio se na sve koji se na različite načine skrbe za traumatiziranoga pojedinca, poput socijalnih radnika, vatrogasaca ili policajaca. Za procjenu sekundarne traumatizacije u početku su se koristili instrumenti namijenjeni ispitivanju izraženosti simptoma nastalih kao posljedica izravne izloženosti, no novija istraživanja pokazuju da je potrebno koristiti specifične mjerne instrumente koji bi točnije opisali posljedice posredne traumatizacije. Slično se dogodilo i s pristupima prevenciji i liječenju – uglavnom se koriste intervencije koje su se pokazale uspješnima prilikom liječenja primarne traumatizacije. Međutim, upitna je njihova učinkovitost jer su još uvijek nedovoljno istražene. Cilj je ovoga rada pregledom postojećih istraživanja pobliže opisati koncept sekundarne traumatizacije, usporediti sličnosti i razlike među povezanim pojmovima te istražiti dostupne psihologijske mjerne instrumente, kao i terapijske pristupe.
{"title":"Sekundarna traumatizacija","authors":"Martina Knežević, M. Hinek","doi":"10.31820/pt.32.2.4","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/pt.32.2.4","url":null,"abstract":"Iako su povezana istraživanja započela još ranih 80-ih godina 20. stoljeća, tek se u priručniku za mentalne poremećaje iz 2014. godine (DSM-V) jasno prepoznaje da i neizravna izloženost traumatskomu događaju može izazvati posljedice za mentalno zdravlje. Jedan je od mogućih razloga konceptualna konfuzija nastala zbog istovremenoga korištenja višestrukih pojmova koji su obuhvaćali niz sličnih simptoma koji su ukazivali na posrednu ili sekundarnu traumatizaciju. Sekundarna traumatizacija najčešće se povezuje s pomagačkim profesijama, poput psihoterapeuta ili djelatnika medicinskih službi. Međutim, prva su istraživanja započela istraživanjem obitelji pojedinaca oboljelih od posttraumatskoga stresnog poremećaja. Upravo je tu stvoren koncept sekundarne traumatizacije. Kasnije su se razvili pojmovi poput sekundarnoga traumatskog stresa, zamora suosjećanja, vikarijske traumatizacije ili sagorijevanja, koji se često koriste kao sinonimi, no u svojoj su biti znatno različiti, a popis onih koji mogu osjetiti posljedice posredne traumatizacije proširio se na sve koji se na različite načine skrbe za traumatiziranoga pojedinca, poput socijalnih radnika, vatrogasaca ili policajaca. Za procjenu sekundarne traumatizacije u početku su se koristili instrumenti namijenjeni ispitivanju izraženosti simptoma nastalih kao posljedica izravne izloženosti, no novija istraživanja pokazuju da je potrebno koristiti specifične mjerne instrumente koji bi točnije opisali posljedice posredne traumatizacije. Slično se dogodilo i s pristupima prevenciji i liječenju – uglavnom se koriste intervencije koje su se pokazale uspješnima prilikom liječenja primarne traumatizacije. Međutim, upitna je njihova učinkovitost jer su još uvijek nedovoljno istražene. Cilj je ovoga rada pregledom postojećih istraživanja pobliže opisati koncept sekundarne traumatizacije, usporediti sličnosti i razlike među povezanim pojmovima te istražiti dostupne psihologijske mjerne instrumente, kao i terapijske pristupe.","PeriodicalId":20858,"journal":{"name":"Psihologijske teme","volume":"12 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.5,"publicationDate":"2023-07-07","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"87796497","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
Osobe koje mucaju (OKM), osim s govornima, susreću se i sa psihičkim poteškoćama koje mogu biti povezane s reakcijama okoline na mucanje i s internalizacijom negativnih vjerovanja. Skala samostigmatizacije kod mucanja (4S) mjeri svjesnost o stigmatizirajućim stavovima/stereotipima prema OKM-ima, slaganje s njima te primjenu stigme u vlastitome životu. Prethodna su istraživanja pokazala da su sva tri aspekta samostigmatizacije povezana s negativnim psihološkim ishodima poput anksioznosti i depresivnosti. U ovome je radu cilj bio istražiti strukturu Skale 4S i povezanost samostigmatizacije s ekstraverzijom, emocionalnom stabilnošću, savjesnošću, ugodnošću, intelektom i perfekcionizmom. Istraživanje je provedeno online-upitnikom te je u završnu analizu uključeno 135 OKM-a (46.7 % žena), dobnoga raspona 18 – 69 godina. Eksploratorna faktorska analiza pokazala je složeniju strukturu Skale 4S nego prethodna istraživanja. Svjesnost se podijelila na tri faktora: a) što sudionik misli da većina ljudi vjeruje o osobinama OKM-a (Svjesnost – osobine), b) kako se većina ljudi osjeća kada razgovara s OKM--om (Svjesnost – emocije drugih) i c) da većina ljudi vjeruje kako bi se OKM-i trebali ponašati (Svjesnost – ponašanje). Četvrti faktor reflektirao je Slaganje sa stereotipima, dok su se dva faktora Primjene odnosila na to a) kako se OKM osjeća (Primjena – emocije) i b) što se OKM ustručava raditi (Primjena – ponašanje) zato što muca. Regresijske analize pokazale su da je ekstraverzija povezana s nižim Slaganjem i općenito s nižom Primjenom, a emocionalna stabilnost s nižom Primjenom – emocijama. Ti nalazi ukazuju na moguću zaštitnu ulogu nekih osobina ličnosti za razvitak samostigmatizacije kod mucanja.
{"title":"Analysis of the Self-Stigma of Stuttering Scale Structure and the Association between Self-Stigmatization and Personality Traits","authors":"I. Milić, Dominik-Borna Ćepulić","doi":"10.31820/pt.32.2.3","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/pt.32.2.3","url":null,"abstract":"Osobe koje mucaju (OKM), osim s govornima, susreću se i sa psihičkim poteškoćama koje mogu biti povezane s reakcijama okoline na mucanje i s internalizacijom negativnih vjerovanja. Skala samostigmatizacije kod mucanja (4S) mjeri svjesnost o stigmatizirajućim stavovima/stereotipima prema OKM-ima, slaganje s njima te primjenu stigme u vlastitome životu. Prethodna su istraživanja pokazala da su sva tri aspekta samostigmatizacije povezana s negativnim psihološkim ishodima poput anksioznosti i depresivnosti. U ovome je radu cilj bio istražiti strukturu Skale 4S i povezanost samostigmatizacije s ekstraverzijom, emocionalnom stabilnošću, savjesnošću, ugodnošću, intelektom i perfekcionizmom. Istraživanje je provedeno online-upitnikom te je u završnu analizu uključeno 135 OKM-a (46.7 % žena), dobnoga raspona 18 – 69 godina. Eksploratorna faktorska analiza pokazala je složeniju strukturu Skale 4S nego prethodna istraživanja. Svjesnost se podijelila na tri faktora: a) što sudionik misli da većina ljudi vjeruje o osobinama OKM-a (Svjesnost – osobine), b) kako se većina ljudi osjeća kada razgovara s OKM--om (Svjesnost – emocije drugih) i c) da većina ljudi vjeruje kako bi se OKM-i trebali ponašati (Svjesnost – ponašanje). Četvrti faktor reflektirao je Slaganje sa stereotipima, dok su se dva faktora Primjene odnosila na to a) kako se OKM osjeća (Primjena – emocije) i b) što se OKM ustručava raditi (Primjena – ponašanje) zato što muca. Regresijske analize pokazale su da je ekstraverzija povezana s nižim Slaganjem i općenito s nižom Primjenom, a emocionalna stabilnost s nižom Primjenom – emocijama. Ti nalazi ukazuju na moguću zaštitnu ulogu nekih osobina ličnosti za razvitak samostigmatizacije kod mucanja.","PeriodicalId":20858,"journal":{"name":"Psihologijske teme","volume":"33 2","pages":""},"PeriodicalIF":0.5,"publicationDate":"2023-07-07","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"72371468","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
Početkom 2010-ih godina u psihologiji se ubrzano počela širiti rasprava o problemima s replikacijom već objavljenih istraživanja. Rasprave su se uskoro pretvorile u višeslojnu kritiku kvantitativnih metoda i metodologija koje psiholozi koriste, posebice u dijelu inferencijalne statistike. Problemi s replikacijom opisani su kao simptom dublje krize uvriježenih nacrta istraživanja i statističkih postupaka, u kombinaciji s funkcioniranjem znanstvenoga objavljivanja rezultata i znanstvene komunikacije. U ovome ćemo radu ponuditi pregled rasprava o replikacijskoj krizi i reformskome pokretu u psihologiji, prvi put na hrvatskome jeziku.
{"title":"Znanstvena reforma i replikacijska kriza u psihologiji","authors":"Ivan Flis","doi":"10.31820/pt.32.2.1","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/pt.32.2.1","url":null,"abstract":"Početkom 2010-ih godina u psihologiji se ubrzano počela širiti rasprava o problemima s replikacijom već objavljenih istraživanja. Rasprave su se uskoro pretvorile u višeslojnu kritiku kvantitativnih metoda i metodologija koje psiholozi koriste, posebice u dijelu inferencijalne statistike. Problemi s replikacijom opisani su kao simptom dublje krize uvriježenih nacrta istraživanja i statističkih postupaka, u kombinaciji s funkcioniranjem znanstvenoga objavljivanja rezultata i znanstvene komunikacije. U ovome ćemo radu ponuditi pregled rasprava o replikacijskoj krizi i reformskome pokretu u psihologiji, prvi put na hrvatskome jeziku.","PeriodicalId":20858,"journal":{"name":"Psihologijske teme","volume":"390 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.5,"publicationDate":"2023-07-07","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"76452324","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
Konstrukt samosuosjećanja u znanstvenoj se zajednici intenzivno proučava tijekom posljednjih dvadesetak godina. Samosuosjećanje je povezano s pozitivnim mentalnim zdravljem i otpornošću, a označava odnos pojedinca prema samome sebi u teškim trenucima. U ovome je radu predstavljena teorijska konceptualizacija toga konstrukta prema kojoj samosuosjećanje uključuje nekoliko međusobno povezanih komponenata: (1) ljubaznost prema sebi nasuprot samoosuđivanju, (2) zajedničku čovječnost nasuprot izolaciji te (3) usredotočenu svjesnost nasuprot pretjeranoj identifikaciji. Također su ponuđeni prikazi instrumenata kojima se mjeri konstrukt samosuosjećanja te nejednoznačnih rezultata istraživanja faktorske strukture najčešće korištenog instrumenta za mjerenje samosuosjećanja. Nadalje, prikazani su i rezultati pojedinih istraživanja u kojima su ispitivane individualne razlike u samosuosjećanju s obzirom na rod i dob. Cilj je ovoga preglednog rada integrirati rezultate dosadašnjih istraživanja u svrhu pružanja uvida u teorijsku konceptualizaciju konstrukta samosuosjećanja, kao i predstaviti različite načine njegova mjerenja, pri čemu je poseban naglasak stavljen na kritički osvrt povezan s njegovom operacionalizacijom. Predstavljene su i implikacije nalaza individualnih razlika u samosuosjećanju za praksu te prijedlozi za buduća istraživanja. Naposljetku, u radu je istaknuta potreba za provjerom predloženoga teorijskog modela samosuosjećanja u našemu kulturnom kontekstu, kao i za njegovom potencijalnom adaptacijom.
{"title":"Samosuosjećanje –\u0000konceptualizacija, operacionalizacija i pregled istraživanja","authors":"Hana Gačal, Josip Mihić","doi":"10.31820/pt.32.2.2","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/pt.32.2.2","url":null,"abstract":"Konstrukt samosuosjećanja u znanstvenoj se zajednici intenzivno proučava tijekom posljednjih dvadesetak godina. Samosuosjećanje je povezano s pozitivnim mentalnim zdravljem i otpornošću, a označava odnos pojedinca prema samome sebi u teškim trenucima. U ovome je radu predstavljena teorijska konceptualizacija toga konstrukta prema kojoj samosuosjećanje uključuje nekoliko međusobno povezanih komponenata: (1) ljubaznost prema sebi nasuprot samoosuđivanju, (2) zajedničku čovječnost nasuprot izolaciji te (3) usredotočenu svjesnost nasuprot pretjeranoj identifikaciji. Također su ponuđeni prikazi instrumenata kojima se mjeri konstrukt samosuosjećanja te nejednoznačnih rezultata istraživanja faktorske strukture najčešće korištenog instrumenta za mjerenje samosuosjećanja. Nadalje, prikazani su i rezultati pojedinih istraživanja u kojima su ispitivane individualne razlike u samosuosjećanju s obzirom na rod i dob. Cilj je ovoga preglednog rada integrirati rezultate dosadašnjih istraživanja u svrhu pružanja uvida u teorijsku konceptualizaciju konstrukta samosuosjećanja, kao i predstaviti različite načine njegova mjerenja, pri čemu je poseban naglasak stavljen na kritički osvrt povezan s njegovom operacionalizacijom. Predstavljene su i implikacije nalaza individualnih razlika u samosuosjećanju za praksu te prijedlozi za buduća istraživanja. Naposljetku, u radu je istaknuta potreba za provjerom predloženoga teorijskog modela samosuosjećanja u našemu kulturnom kontekstu, kao i za njegovom potencijalnom adaptacijom.","PeriodicalId":20858,"journal":{"name":"Psihologijske teme","volume":"5 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.5,"publicationDate":"2023-07-07","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"82346801","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
Jahodin model latentne deprivacije najčešće je teorijsko polazište za ispitivanje povezanosti nezaposlenosti i mentalnoga zdravlja. Prema tome modelu zaposlenje, osim što osigurava redovite prihode i financijsku sigurnost, omogućuje zadovoljenje duboko ukorijenjenih psiholoških potreba koje u suvremenome društvu nije moguće drugačije osigurati. Cilj je ovoga rada provjeriti konstruktnu valjanost Upitnika latentne i manifestne dobrobiti (Muller i sur., 2005), njegovu pouzdanost te prediktivnu valjanost u objašnjenju interindividualnih razlika u mentalnome zdravlju. U istraživanju je sudjelovalo 209 nezaposlenih korisnika zajamčene minimalne naknade (Mdob = 44.9; SD = 10.45; 58.9 % muškoga spola). Provedene statističke analize i provjera latentne strukture skale potvrdili su da je šestfaktorska struktura Upitnika LAMB replicirana na hrvatskome uzorku siromašnih osoba. Prema dobivenim rezultatima podacima najbolje pristaje model ESEM (χ2 = 771.050; df = 429; CFI = .902; TLI = .856; SRMR = .039; RMSEA = .062 [.055 – .069]). Upitnik LAMB pouzdan je i valjan mjerni instrument čijih svih šest dimenzija u smislu konvergentne valjanosti značajno pozitivno koreliraju s mentalnim zdravljem. Rezultati analize traga s manifestnim varijablama pokazali su da su doživljaj svrhe, društveni status i razina aktivnosti značajni prediktori mentalnoga zdravlja nezaposlenih korisnika zajamčene minimalne naknade. Radom je potvrđen konceptualni model latentne deprivacije na uzorku teško zapošljivih osoba te je utvrđena valjanost Upitnika LAMB za korištenje u hrvatskome istraživačkom prostoru. Rezultati istraživanja impliciraju da je podršku korisnicima zajamčene minimalne naknade važno usmjeriti na njihovo mentalno zdravlje i latentnu deprivaciju.
{"title":"Latentna deprivacija i mentalno zdravlje","authors":"Dinka Caha, Darja Maslić Seršić, Miranda Novak","doi":"10.31820/pt.32.2.7","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/pt.32.2.7","url":null,"abstract":"Jahodin model latentne deprivacije najčešće je teorijsko polazište za ispitivanje povezanosti nezaposlenosti i mentalnoga zdravlja. Prema tome modelu zaposlenje, osim što osigurava redovite prihode i financijsku sigurnost, omogućuje zadovoljenje duboko ukorijenjenih psiholoških potreba koje u suvremenome društvu nije moguće drugačije osigurati. Cilj je ovoga rada provjeriti konstruktnu valjanost Upitnika latentne i manifestne dobrobiti (Muller i sur., 2005), njegovu pouzdanost te prediktivnu valjanost u objašnjenju interindividualnih razlika u mentalnome zdravlju. U istraživanju je sudjelovalo 209 nezaposlenih korisnika zajamčene minimalne naknade (Mdob = 44.9; SD = 10.45; 58.9 % muškoga spola). Provedene statističke analize i provjera latentne strukture skale potvrdili su da je šestfaktorska struktura Upitnika LAMB replicirana na hrvatskome uzorku siromašnih osoba. Prema dobivenim rezultatima podacima najbolje pristaje model ESEM (χ2 = 771.050; df = 429; CFI = .902; TLI = .856; SRMR = .039; RMSEA = .062 [.055 – .069]). Upitnik LAMB pouzdan je i valjan mjerni instrument čijih svih šest dimenzija u smislu konvergentne valjanosti značajno pozitivno koreliraju s mentalnim zdravljem. Rezultati analize traga s manifestnim varijablama pokazali su da su doživljaj svrhe, društveni status i razina aktivnosti značajni prediktori mentalnoga zdravlja nezaposlenih korisnika zajamčene minimalne naknade. Radom je potvrđen konceptualni model latentne deprivacije na uzorku teško zapošljivih osoba te je utvrđena valjanost Upitnika LAMB za korištenje u hrvatskome istraživačkom prostoru. Rezultati istraživanja impliciraju da je podršku korisnicima zajamčene minimalne naknade važno usmjeriti na njihovo mentalno zdravlje i latentnu deprivaciju.","PeriodicalId":20858,"journal":{"name":"Psihologijske teme","volume":"2014 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.5,"publicationDate":"2023-07-07","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"86517636","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
Epistemička uvjerenja su uvjerenja o prirodi znanja i načinima stjecanja znanja te su važan prediktor kako procesa, tako i ishoda učenja. Cilj je ovoga istraživanja bio utvrditi u kolikoj su mjeri epistemička uvjerenja povezana s ciljevima postignuća i pristupima učenju matematike te utvrditi imaju li ciljevi postignuća medijatorsku ulogu u povezanosti epistemičkih uvjerenja s pristupima studenata učenju u kontekstu učenja matematike na visokoškolskoj razini. Istraživana su dva aspekta epistemičkih uvjerenja – neadaptivno uvjerenje o jednostavnosti znanja i adaptivno uvjerenje o evaluaciji znanja. Dimenzija jednostavnosti znanja odnosi se na koncepciju znanja kao kontinuuma koji nastaje akumulacijom činjenica, za razliku od poimanja znanja kao visoko povezanih i međuzavisnih koncepata, dok se evaluacija znanja odnosi na uvjerenja o tome kako se mogu provjeriti različite informacije, uključujući i korištenje dokaza. U istraživanju su sudjelovala 333 studenta prve godine elektrotehnike i računarstva koji su ispunjavali upitnik koji se odnosio na kolegij iz matematike i koji je obuhvaćao mjere epistemičkih uvjerenja, ciljeva postignuća te pristupa studenata učenju. Rezultati istraživanja ukazuju na to da su uvjerenja o jednostavnosti znanja negativno, a uvjerenja o evaluaciji znanja pozitivno povezana s učinkovitim motivacijskim i kognitivnim procesima pri učenju. Pritom, u skladu s hijerarhijskim modelom ciljeva postignuća, ciljevi postignuća predstavljaju značajne medijatore odnosa epistemičkih uvjerenja i pristupa studenata učenju matematike. Na temelju dobivenih rezultata možemo zaključiti da je tijekom nastave važno poticati adaptivna epistemička uvjerenja ukazivanjem na vrijednost poznavanja teorije te poticanjem integracije i praktične primjene stečenih znanja.
{"title":"Povezanost epistemičkih uvjerenja s ciljevima postignuća i pristupima studenata učenju matematike","authors":"Daria Rovan","doi":"10.31820/pt.32.2.5","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/pt.32.2.5","url":null,"abstract":"Epistemička uvjerenja su uvjerenja o prirodi znanja i načinima stjecanja znanja te su važan prediktor kako procesa, tako i ishoda učenja. Cilj je ovoga istraživanja bio utvrditi u kolikoj su mjeri epistemička uvjerenja povezana s ciljevima postignuća i pristupima učenju matematike te utvrditi imaju li ciljevi postignuća medijatorsku ulogu u povezanosti epistemičkih uvjerenja s pristupima studenata učenju u kontekstu učenja matematike na visokoškolskoj razini. Istraživana su dva aspekta epistemičkih uvjerenja – neadaptivno uvjerenje o jednostavnosti znanja i adaptivno uvjerenje o evaluaciji znanja. Dimenzija jednostavnosti znanja odnosi se na koncepciju znanja kao kontinuuma koji nastaje akumulacijom činjenica, za razliku od poimanja znanja kao visoko povezanih i međuzavisnih koncepata, dok se evaluacija znanja odnosi na uvjerenja o tome kako se mogu provjeriti različite informacije, uključujući i korištenje dokaza. U istraživanju su sudjelovala 333 studenta prve godine elektrotehnike i računarstva koji su ispunjavali upitnik koji se odnosio na kolegij iz matematike i koji je obuhvaćao mjere epistemičkih uvjerenja, ciljeva postignuća te pristupa studenata učenju. Rezultati istraživanja ukazuju na to da su uvjerenja o jednostavnosti znanja negativno, a uvjerenja o evaluaciji znanja pozitivno povezana s učinkovitim motivacijskim i kognitivnim procesima pri učenju. Pritom, u skladu s hijerarhijskim modelom ciljeva postignuća, ciljevi postignuća predstavljaju značajne medijatore odnosa epistemičkih uvjerenja i pristupa studenata učenju matematike. Na temelju dobivenih rezultata možemo zaključiti da je tijekom nastave važno poticati adaptivna epistemička uvjerenja ukazivanjem na vrijednost poznavanja teorije te poticanjem integracije i praktične primjene stečenih znanja.","PeriodicalId":20858,"journal":{"name":"Psihologijske teme","volume":"31 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.5,"publicationDate":"2023-07-07","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"75415927","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
京公网安备 11010802042870号
京ICP备2023020795号-1
扫码关注我们
求助内容：
应助结果提醒方式：