U radu se prikazuju i komentiraju sintaktičke napomene koje Dragutin Antun Parčić zapisuje u Slaganju, prvom dijelu sintakse u Grammatici della lingua slava (illirica) (1873., 21878.). Parčićev se sintaktički nauk uspoređuje s Veberovim u djelima Skladnja ilirskoga jezika (1859.) i Slovnica hèrvatska za srednja učilišta (1871).
{"title":"Nekoliko\u0000napomena o sintaksi Dragutina Antuna Parčića u Grammatici\u0000della lingua slava (illirica)","authors":"Borana Morić-Mohorovičić","doi":"10.31820/F.31.1.7","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/F.31.1.7","url":null,"abstract":"U\u0000radu se prikazuju i komentiraju sintaktičke napomene koje Dragutin Antun Parčić\u0000zapisuje u Slaganju, prvom dijelu sintakse u Grammatici della lingua slava (illirica) (1873., 21878.). Parčićev se sintaktički nauk uspoređuje s\u0000Veberovim u djelima Skladnja ilirskoga jezika (1859.) i Slovnica hèrvatska za srednja učilišta (1871).","PeriodicalId":41722,"journal":{"name":"Fluminensia","volume":"32 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.1,"publicationDate":"2019-07-23","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"79340701","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
Jezične se značajke mijenjaju tijekom vremena, neke manje, a neke više, neke sporije, a neke brže. Stoga je nužno promotriti sintaktičke raznolikosti u dijakroniji i sinkroniji. Premda je svaki pravni dokument dio jezične statičnosti pa ga vidimo kao jedan sinkronijski režanj, cjeloviti pristup nizu dokumenata u vremenu (odnosno takvome nizu sinkronijskih režnjeva) omogućava utvrđivanje dinamičnosti jezičnih pojava, a koji se može interpretirati s dijakronijskoga motrišta. Analiza je napravljena na primjeru pravnih tekstova od srednjega vijeka (počevši od Vinodolskoga zakona iz 1288. godine) i ranoga novovjekovlja (sa statutima i urbarima) preko 19. stoljeća (s postavljanjem suvremenih zakonskih modela) do naših dana. Izdvajaju se sljedeće tri pojave: sastav predikata, mjesto atributa u imenskim skupinama i čestotnost pojedinih rečeničnih tipova. Rezultati pokazuju da su u predikatima ranije prevladavali imperativ, prezent i kondicional, dok su danas uobičajeni prezent i futur, da postpozicija atributa, iako je u starijim tekstovima češća, nije pravilo, te da su najčešće pogodbene i subjektne rečenice, što danas također nije slučaj.
{"title":"Sintaktičke raznolikosti u\u0000dijakroniji i sinkroniji (na primjeru pravnih tekstova)","authors":"Diana Stolac","doi":"10.31820/F.31.1.12","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/F.31.1.12","url":null,"abstract":"Jezične\u0000se značajke mijenjaju tijekom vremena, neke manje, a neke više, neke sporije, a\u0000neke brže. Stoga je nužno promotriti sintaktičke raznolikosti u dijakroniji i\u0000sinkroniji. Premda je svaki pravni dokument dio jezične statičnosti pa ga\u0000vidimo kao jedan sinkronijski režanj, cjeloviti pristup nizu dokumenata u\u0000vremenu (odnosno takvome nizu sinkronijskih režnjeva) omogućava utvrđivanje\u0000dinamičnosti jezičnih pojava, a koji se može interpretirati s dijakronijskoga\u0000motrišta. Analiza je napravljena na primjeru pravnih tekstova od srednjega\u0000vijeka (počevši od Vinodolskoga zakona iz 1288. godine) i ranoga\u0000novovjekovlja (sa statutima i urbarima) preko 19. stoljeća (s postavljanjem\u0000suvremenih zakonskih modela) do naših dana. Izdvajaju se sljedeće tri pojave:\u0000sastav predikata, mjesto atributa u imenskim skupinama i čestotnost pojedinih\u0000rečeničnih tipova. Rezultati pokazuju da su u predikatima ranije prevladavali\u0000imperativ, prezent i kondicional, dok su danas uobičajeni prezent i futur, da\u0000postpozicija atributa, iako je u starijim tekstovima češća, nije pravilo, te da\u0000su najčešće pogodbene i subjektne rečenice, što danas također nije slučaj.","PeriodicalId":41722,"journal":{"name":"Fluminensia","volume":"337 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.1,"publicationDate":"2019-07-23","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"75015503","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
U radu se analizira prevođenje latinske konstrukcije ablativ apsolutni u odabranim hrvatskoglagoljskim tekstovima prevedenim s latinskoga. Ablativ apsolutni u prijevodnim se tekstovima najčešće prevodi hrvatskim crkvenoslavenskim apsolutnim konstrukcijama u dativu ili instrumentalu. Dativ je apsolutni starija konstrukcija, čija pojava u tekstovima može poslužiti i za dataciju prijevoda. Instrumental se u prijevodima pojavljuje jer ga prevoditelji doživljavaju kao hrvatsku crkvenoslavensku istovrijednicu ablativa. Pri prijevodu ablativa apsolutnoga mnogo se češće pojavljuju apsolutne konstrukcije nego zavisne surečenice, koje su danas najčešće prijevodne istovrijednice te konstrukcije kako bi prijevod bio što vjerniji izvorniku. Pri prevođenju ablativa apsolutnoga apsolutnim konstrukcijama vjerno se oponaša red riječi izvornika. U radu se analiziraju načini prevođenja te konstrukcije te uporaba različitih participa kao istovrijednica latinskim participima koji su dio te konstrukcije.
{"title":"Prevođenje latinskoga ablativa apsolutnoga u hrvatskoglagoljskim tekstovima","authors":"Ana Mihaljević","doi":"10.31820/F.31.1.9","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/F.31.1.9","url":null,"abstract":"U radu se analizira prevođenje latinske konstrukcije ablativ apsolutni\u0000u odabranim hrvatskoglagoljskim tekstovima prevedenim s latinskoga. Ablativ\u0000apsolutni u prijevodnim se tekstovima najčešće prevodi hrvatskim\u0000crkvenoslavenskim apsolutnim konstrukcijama u dativu ili instrumentalu. Dativ\u0000je apsolutni starija konstrukcija, čija pojava u tekstovima može poslužiti i za\u0000dataciju prijevoda. Instrumental se u prijevodima pojavljuje jer ga\u0000prevoditelji doživljavaju kao hrvatsku crkvenoslavensku istovrijednicu\u0000ablativa. Pri prijevodu ablativa apsolutnoga mnogo se češće pojavljuju\u0000apsolutne konstrukcije nego zavisne surečenice, koje su danas najčešće\u0000prijevodne istovrijednice te konstrukcije kako bi prijevod bio što vjerniji\u0000izvorniku. Pri prevođenju ablativa apsolutnoga apsolutnim konstrukcijama vjerno\u0000se oponaša red riječi izvornika. U radu se analiziraju načini prevođenja te\u0000konstrukcije te uporaba različitih participa kao istovrijednica latinskim\u0000participima koji su dio te konstrukcije.","PeriodicalId":41722,"journal":{"name":"Fluminensia","volume":"61 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.1,"publicationDate":"2019-07-23","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"89577088","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
Rad je posvećen neprelaznim glagolima i imenskim skupinama koji čine imenski predikat u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku. U ulozi „čiste” spone, lišene leksičkoga značenja pojavljuju se samo prezentski oblici glagola biti tvoreni od *es-osnove. Finitni oblici potekli iz osnove *bheu- postavljaju događaj u vremenski okvir. Raščlanjuje se nadalje i velika skupina polusponskih glagola koji oblikuju značenja ‘ostati’, ‘biti stvoren’, ‘postati, ‘praviti se, pretvarati se’, ‘činiti se, izgledati’ i ‘zvati se’. Autorica upozorava na utjecaj grčkih i latinskih predložaka kao i govornoga jezika na sintaktičke sklopove hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika.
{"title":"Imenski predikat s neprelaznim glagolima u hrvatskoglagoljskim tekstovima","authors":"Jasna Vince","doi":"10.31820/F.31.1.6","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/F.31.1.6","url":null,"abstract":"Rad je posvećen neprelaznim glagolima i imenskim skupinama koji čine imenski predikat u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku. U ulozi „čiste” spone, lišene leksičkoga značenja pojavljuju se samo prezentski oblici glagola biti tvoreni od *es-osnove. Finitni oblici potekli iz osnove *bheu- postavljaju događaj u vremenski okvir. Raščlanjuje se nadalje i velika skupina polusponskih glagola koji oblikuju značenja ‘ostati’, ‘biti stvoren’, ‘postati, ‘praviti se, pretvarati se’, ‘činiti se, izgledati’ i ‘zvati se’. Autorica upozorava na utjecaj grčkih i latinskih predložaka kao i govornoga jezika na sintaktičke sklopove hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika.","PeriodicalId":41722,"journal":{"name":"Fluminensia","volume":"90 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.1,"publicationDate":"2019-07-23","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"76828774","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
U članku se istražuje uporaba akuzativnih sveza u djelima hrvatskih dopreporodnih pisaca, njihove potvrde u leksikografskim priručnicima te opis akuzativa u odabranim hrvatskim gramatikama istoga razdoblja. Predmet interesa stoga nisu opća morfološka obilježja akuzativa nego njegovo značenje, uporaba u rečenici, tipični prijedlozi te način i razina gramatičkoga opisa u odnosu na uporabnu normu.
{"title":"Akuzativ u djelima hrvatskih pisaca, leksikografa i gramatičara dopreporodnoga razdoblja","authors":"Marijana Horvat, Sanja Perić Gavrančić","doi":"10.31820/F.31.1.4","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/F.31.1.4","url":null,"abstract":"U članku se istražuje uporaba akuzativnih sveza u djelima hrvatskih dopreporodnih pisaca, njihove potvrde u leksikografskim priručnicima te opis akuzativa u odabranim hrvatskim gramatikama istoga razdoblja. Predmet interesa stoga nisu opća morfološka obilježja akuzativa nego njegovo značenje, uporaba u rečenici, tipični prijedlozi te način i razina gramatičkoga opisa u odnosu na uporabnu normu.","PeriodicalId":41722,"journal":{"name":"Fluminensia","volume":"14 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.1,"publicationDate":"2019-07-23","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"80272173","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
In this paper, we present a diachronic and synchronic analysis of raising and extraposition constructions in the historical Brown Corpus and the more contemporary English Web Corpus 2015. We begin by establishing two diachronic facts: first, raising constructions are used much more frequently than their semantically equivalent extraposition variants, and second, the distribution of raising and extraposition remains – rather exceptionally in comparison to other structures allowing for finite/non-finite variation – diachronically consistent from the beginning of the 20th century to 2015. We then supplement this unique diachronic distribution with an analysis of the most recent corpus data, which shows that the choice between the two semantically equivalent constructions is governed by distinct structural factors unique to each construction. Concretely, we show that the raising construction is frequently used as a relative clause, whereas the extraposition variant generally resists such a syntactic role. By contrast, we show that a prominent factor in favour of extraposition relates to the negative marker, which is placed with similar frequency both in the matrix and in the embedded clause of the extraposition construction in contrast to the raising variant, which uses the negative marker almost exclusively in the matrix clause. Lastly, we show that extraposition constructions contain modal verbs in the matrix clause more frequently than the raising variants and we tie this observation to the idea that the clausal composition of the extraposition construction is structurally more suited for expressing tentativeness.
{"title":"English Raising Predicates and (Non-)Finite Clauses","authors":"Jakob Lenardic, Gašper Ilc","doi":"10.31820/F.31.1.11","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/F.31.1.11","url":null,"abstract":"In\u0000this paper, we present a diachronic and synchronic analysis of raising and\u0000extraposition constructions in the historical Brown Corpus and the more contemporary English Web Corpus 2015.\u0000We begin by establishing two diachronic facts: first, raising constructions are\u0000used much more frequently than their semantically equivalent extraposition\u0000variants, and second, the distribution of raising and extraposition remains –\u0000rather exceptionally in comparison to other structures allowing for\u0000finite/non-finite variation – diachronically consistent from the beginning of\u0000the 20th century to 2015. We then supplement this unique diachronic\u0000distribution with an analysis of the most recent corpus data, which shows that\u0000the choice between the two semantically equivalent constructions is governed by\u0000distinct structural factors unique to each construction. Concretely, we show\u0000that the raising construction is frequently used as a relative clause, whereas\u0000the extraposition variant generally resists such a syntactic role. By contrast,\u0000we show that a prominent factor in favour of extraposition relates to the\u0000negative marker, which is placed with similar frequency both in the matrix and\u0000in the embedded clause of the extraposition construction in contrast to the\u0000raising variant, which uses the negative marker almost exclusively in the\u0000matrix clause. Lastly, we show that extraposition constructions contain modal\u0000verbs in the matrix clause more frequently than the raising variants and we tie\u0000this observation to the idea that the clausal composition of the extraposition\u0000construction is structurally more suited for expressing tentativeness.","PeriodicalId":41722,"journal":{"name":"Fluminensia","volume":"52 3 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.1,"publicationDate":"2019-07-23","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"90923087","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
Proučavaju se rečenice uvedene prezentativom evo u hrvatskom reformacijskom prijevodu Novoga teštamenta (ćirilično izdanje, 1563) u usporedbi sa staroslavenskim (Zografsko evanđelje), hrvatskostaroslavenskim (Prvotisak), ostalim starohrvatskim prijevodima (Lekcionar Bernardina Splićanina, Kašićeva i Katančićeva Biblija), latinskim (Erazmov prijevod), Lutherovim njemačkim prijevodom te engleskim prijevodom iz Ženevske Biblije. Primjeri se klasificiraju s obzirom na semantička obilježja. Kognitivna utemeljenost u konceptualnoj metafori ZNATI JE VIDJETI i kulturnom modelu GLEDANJA pokazuje se središnjim obilježjem razmatranih primjera dok se obilježavanje distinkcije prostornih odnosa blizine/udaljenosti od govornika pokazuje rubnim obilježjem. Time se u dijakronijskoj perspektivi izjednačuju jezici s trodijelnom shemom prezentativa s jezicima koji imaju samo jedan opći uzvični deiktik.
{"title":"Funkcija i značenje prezentativa u odlomcima evanđelja Novoga teštamenta (1563.) u usporedbi s drugim prijevodima","authors":"Gordana Čupković","doi":"10.31820/F.31.1.5","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/F.31.1.5","url":null,"abstract":"Proučavaju se rečenice uvedene prezentativom evo u hrvatskom reformacijskom\u0000prijevodu Novoga teštamenta (ćirilično izdanje, 1563) u usporedbi sa\u0000staroslavenskim (Zografsko evanđelje), hrvatskostaroslavenskim (Prvotisak),\u0000ostalim starohrvatskim prijevodima (Lekcionar Bernardina Splićanina,\u0000Kašićeva i Katančićeva Biblija), latinskim (Erazmov prijevod), Lutherovim\u0000njemačkim prijevodom te engleskim prijevodom iz Ženevske Biblije. Primjeri se\u0000klasificiraju s obzirom na semantička obilježja. Kognitivna utemeljenost u\u0000konceptualnoj metafori ZNATI JE VIDJETI i kulturnom modelu GLEDANJA pokazuje se središnjim obilježjem razmatranih primjera dok se obilježavanje\u0000distinkcije prostornih odnosa blizine/udaljenosti od govornika pokazuje rubnim\u0000obilježjem. Time se u dijakronijskoj perspektivi izjednačuju jezici s trodijelnom\u0000shemom prezentativa s jezicima koji imaju samo jedan opći uzvični deiktik.","PeriodicalId":41722,"journal":{"name":"Fluminensia","volume":"13 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.1,"publicationDate":"2019-07-23","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"74989378","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
This paper deals with the origin and development of the gender resolution rule according to which the predicate adjective agrees with the masculine antecedent when there is agreement with a conjunction of subjects at least one of which denotes a male person. Apart from Croatian, such a rule exists (or existed) in the other Slavic languages, as well as in Baltic languages, so it can safely be posited for Proto-Slavic and Proto-Balto-Slavic. We further show that most contemporary and ancient Indo-European languages had such a gender resolution rule. Where such a rule does not exist (as in Germanic languages), there is a plausible historical explanation. In Hittite, which preserves the most ancient gender system of Indo-European (with only common and neuter genders, and no feminine gender), the default agreement is with the common gender noun. Recent advances in our understanding of the development of gender in Indo-European allow us to show that the rule taking the masculine as the default gender has developed from the rule taking the common gender as default. This is because the morphemes showing gender agreement on adjectives and pronouns of the masculine gender have developed from Early Proto-Indo-European morphemes expressing the common gender.
{"title":"Gender Resolution in Croatian, Slavic and Proto-Indo-European","authors":"R. Matasović","doi":"10.31820/F.31.1.1","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/F.31.1.1","url":null,"abstract":"This paper deals with the origin and development of the gender resolution rule according to which the predicate adjective agrees with the masculine antecedent when there is agreement with a conjunction of subjects at least one of which denotes a male person. Apart from Croatian, such a rule exists (or existed) in the other Slavic languages, as well as in Baltic languages, so it can safely be posited for Proto-Slavic and Proto-Balto-Slavic. We further show that most contemporary and ancient Indo-European languages had such a gender resolution rule. Where such a rule does not exist (as in Germanic languages), there is a plausible historical explanation. In Hittite, which preserves the most ancient gender system of Indo-European (with only common and neuter genders, and no feminine gender), the default agreement is with the common gender noun. Recent advances in our understanding of the development of gender in Indo-European allow us to show that the rule taking the masculine as the default gender has developed from the rule taking the common gender as default. This is because the morphemes showing gender agreement on adjectives and pronouns of the masculine gender have developed from Early Proto-Indo-European morphemes expressing the common gender.","PeriodicalId":41722,"journal":{"name":"Fluminensia","volume":"9 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.1,"publicationDate":"2019-07-23","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"72935912","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
U radu su u središtu pozornosti sintaktičke značajke hrvatskoga jezika u izdanjima tiskare Karletzky, koja je u Rijeci djelovala od 1779. do zadnjega desetljeća 19. stoljeća. Među onima koje se ovjerenošću u više izdanja, pa i različite vrste, potvrđuju dijelom sintaktičkoga ustrojstva hrvatskoga književnog jezika u 19. stoljeću ili upućuju na promjene uzrokovane jezičnim razvojem i standardizacijskim procesima za analizu je u ovome radu odabrana konstrukcija za + infinitiv. U radu se razmatra zastupljenost, status i funkcija te konstrukcije u izdanjima tiskare Karletzky otisnutima na hrvatskome jeziku u razdoblju od 1790. do 1878. godine te se ona promatra u kontekstu dosad poznatih činjenica o njezinu statusu u hrvatskome književnom i standardnom jeziku.
{"title":"Prilog sintaktičkoj analizi hrvatskoga jezika u izdanjima riječke tiskare Karletzky","authors":"Sanja Holjevac","doi":"10.31820/F.31.1.3","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/F.31.1.3","url":null,"abstract":"U radu su u središtu pozornosti\u0000sintaktičke značajke hrvatskoga jezika u izdanjima tiskare Karletzky, koja je u\u0000Rijeci djelovala od 1779. do zadnjega desetljeća 19. stoljeća. Među onima koje\u0000se ovjerenošću u više izdanja, pa i različite vrste,\u0000potvrđuju dijelom sintaktičkoga ustrojstva hrvatskoga književnog jezika u 19.\u0000stoljeću ili upućuju na promjene uzrokovane jezičnim razvojem i\u0000standardizacijskim procesima za analizu je u ovome radu odabrana konstrukcija za + infinitiv. U radu se razmatra zastupljenost, status i funkcija te\u0000konstrukcije u izdanjima tiskare Karletzky otisnutima na hrvatskome jeziku u\u0000razdoblju od 1790. do 1878. godine te se ona promatra u kontekstu dosad\u0000poznatih činjenica o njezinu statusu u hrvatskome književnom i standardnom\u0000jeziku.","PeriodicalId":41722,"journal":{"name":"Fluminensia","volume":"43 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.1,"publicationDate":"2019-07-23","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"85289085","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
U literaturi se dokazanim smatra da je u hrvatskome proces departicipijalizacije, tj. adverbijalizacije participa u glagolske priloge završen do 17. st., iako neki od novijih radova (npr. Horvat, Štebih Golub 2016.) te tvrdnje dovode u pitanje. Kako sve poznate gramatike kajkavskoga književnog jezika prikazuju participe, u ovome se radu nastoji odgovoriti na pitanje jesu li participi zaista postojali u književnoj kajkavštini iz vremena nastanka slovnica ili ih kajkavski gramatičari kao i neke druge kategorije (član, preterit, konjunktiv) opisuju tek pod utjecajem egzogenih modela gramatičkog opisa, ili pod utjecajem jezične tradicije (jer se particip rabio u ranijim razdobljima književne kajkavštine). Istraživanje je provedeno na dvjema kajkavskim slovnicama, Matijevićevoj Horvackoj gramatici iz 1810. i Kristijanovićevoj Grammatik der kroatischen Mundart iz 1837. i na odabranim tekstovima dvojice gramatičara (Matijevićevu Rastolnačenju evangelijumov (1796.), Rastolnačenjima zvrhu Velikoga katekižmuša III. (1797.) i Genovefi (1808.) te Kristijanovićevim Blagorečjima (1830.), Ezopuševim basnama pohorvačenim (1843.). Danici zagrebečkoj (1845.) i tekstovima iz njegova aneksnoga rječnika Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart (1940.) Opis participa u dvjema gramatikama uspoređuje se s uporabom u tekstovima kako bi se utvrdilo koriste li kajkavski autori participe koje opisuju u gramatikama i u svojim tekstovima i, ako ih rabe, u kojim sintaktičkim funkcijama.
{"title":"Participi u tekstovima pisanima kajkavskim književnim jezikom krajem 18. i u 19. stoljeću","authors":"Barbara Štebih Golub, B. Schubert","doi":"10.31820/F.31.1.2","DOIUrl":"https://doi.org/10.31820/F.31.1.2","url":null,"abstract":"U literaturi se dokazanim smatra da\u0000je u hrvatskome proces departicipijalizacije, tj. adverbijalizacije participa u\u0000glagolske priloge završen do 17. st., iako neki od novijih radova (npr. Horvat,\u0000Štebih Golub 2016.) te tvrdnje dovode u pitanje. Kako sve poznate gramatike\u0000kajkavskoga književnog jezika prikazuju participe, u ovome se radu nastoji\u0000odgovoriti na pitanje jesu li participi zaista postojali u književnoj\u0000kajkavštini iz vremena nastanka slovnica ili ih kajkavski gramatičari kao i\u0000neke druge kategorije (član, preterit, konjunktiv) opisuju tek pod utjecajem\u0000egzogenih modela gramatičkog opisa, ili pod utjecajem jezične tradicije (jer se\u0000particip rabio u ranijim razdobljima književne kajkavštine). Istraživanje je\u0000provedeno na dvjema kajkavskim slovnicama, Matijevićevoj Horvackoj gramatici iz 1810. i Kristijanovićevoj Grammatik\u0000der kroatischen Mundart iz 1837. i na\u0000odabranim tekstovima dvojice gramatičara (Matijevićevu Rastolnačenju\u0000evangelijumov (1796.), Rastolnačenjima\u0000zvrhu Velikoga katekižmuša III. (1797.) i\u0000Genovefi (1808.) te Kristijanovićevim\u0000Blagorečjima (1830.), Ezopuševim\u0000basnama pohorvačenim (1843.). Danici\u0000zagrebečkoj (1845.) i tekstovima iz\u0000njegova aneksnoga rječnika Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart (1940.) Opis participa u dvjema gramatikama\u0000uspoređuje se s uporabom u tekstovima kako bi se utvrdilo koriste li kajkavski\u0000autori participe koje opisuju u gramatikama i u svojim tekstovima i, ako ih\u0000rabe, u kojim sintaktičkim funkcijama.","PeriodicalId":41722,"journal":{"name":"Fluminensia","volume":"64 1","pages":""},"PeriodicalIF":0.1,"publicationDate":"2019-07-23","publicationTypes":"Journal Article","fieldsOfStudy":null,"isOpenAccess":false,"openAccessPdf":"","citationCount":null,"resultStr":null,"platform":"Semanticscholar","paperid":"90571758","PeriodicalName":null,"FirstCategoryId":null,"ListUrlMain":null,"RegionNum":0,"RegionCategory":"","ArticlePicture":[],"TitleCN":null,"AbstractTextCN":null,"PMCID":"","EPubDate":null,"PubModel":null,"JCR":null,"JCRName":null,"Score":null,"Total":0}
京公网安备 11010802042870号
京ICP备2023020795号-1
扫码关注我们
求助内容：
应助结果提醒方式：